Zašto sam vjernik Slobodne katoličke Crkve?

Napisao: Tibor Simić

Vjerujem da je krajnji cilj duhovnoga puta spoznaja jedinstva s Onime u “kojemu jesmo, krećemo se i bivamo.” Takva spoznaja ne može biti tek intelektualni zaključak, već stanje postojanja do kojega se dolazi unutarnjom promjenom i iskustvenim znanjem.

To se, nadalje, ne može postići snagama vlastite nesavršene osobnosti – iako ona treba vjerno služiti na tom putu – već je potrebno vodstvo i graditeljstvo Duha.

Iz ovih uvjerenja, krenuo sam u potragu za zajednicom čiji bi jedini cilj bio činiti hram za izlijevanje Duha. Razočaran ranijim iskustvima s tzv. ezoterijskim grupama, odlučio sam kloniti se organizacija koje obavezuju na bezuvjetnu poslušnost ili tvrde da duhovni napredak ovisi o novcu, volontiranju ili slijepom vjerovanju. Takvo glumljenje “pravovjerja” lako postaje maska koje priječi rast i samospoznaju.

Tako sam došao do Slobodne katoličke Crkve. Po mome shvaćanju, to je primarno neoplatonistička mistična kršćanska crkva – mistična u smislu stavljanja naglaska na razvoj vlastite spoznaje – koja polazi od uvida da tradicionalna kršćanska misa, u vrlo konkretnom smislu, služi izgradnji duhovnoga hrama, a sakramenti kao provodnici Kristova Svjetla.

Crkva u Zagrebu djeluje kao mala zajednica koja, u okviru svojih mogućnosti, održava skroman prostor. Obred je dostojanstven, živ, ispunjen mirom i osjećajem prisutnosti Svjetla. Svećenike doživljavam kao ljude koji ozbiljno shvaćaju svoj duhovni put i djeluju iz vlastitog uvida i izgrađene svijesti.

Obredi se izvode u duhu služenja čitavu svijetu, molitve za mir i ozdravljenje obuhvaćaju sve suprotstavljene i zaraćene strane, a pričest je otvorena. Osude i politike nema; propovijedi potiču na samoizgradnju i samospoznaju. Prevladava duh kršćanskog caritasa koji je kao primjer postavio Isus kada je ponudio živu vodu zabadava uz jedan jedini uvjet, žeđ.

Kao mistična Crkva, Slobodna katolička Crkva kroz svoju je povijest privlačila ezoterike poput Roberta Kinga, Geoffreya Hodsona, Paula Fostera Casea. Sami njezini osnivači, C. W. Leadbeater i J. I.  Wedgwood, bili su istaknuti teozofi. Osim toga, neka njezina službena učenja nisu uobičajena u najvećim kršćanskim denominacijama. Je li ona time zaista kršćanska?

Čvrsto vjerujem da je odgovor “da”. Pri tome ne mislim samo na njezin kredo i apostolsko nasljeđe. Mislim, prije svega, na njezino slijeđenje Krista nesebičnošću, izgradnjom unutarnjega hrama “Duha Božjega koji u vama prebiva”, i razvijanjem bezuvjetne ljubavlju za svijet i čovječanstvo.

Pitanje koja je denominacija “stvarno kršćanska”, zapravo proizilazi – vjerujem – iz straha za vlastitu sigurnost, koji je također iluzija osobnosti. Kršćanstvo čini povezanost sa snagama Krista, a ne filozofija i dogma koje je sročio ograničeni ljudski um. Zato, iako vjerujem da Slobodna katolička Crkva jest istinski kršćanska, odbacujem vjerovanje da je jedina ili najispravnija kršćanska Crkva. Nadam se da ću jednoga dana, u ovome tijelu ili ne, imati priliku licem u lice pogledati braću i sestre koji ne pripadaju Slobodnoj katoličkoj Crkvi, koji se možda i ne deklariraju kršćanima, i u njima prepoznati braću i sestre jedne i nedjeljive Kristove Crkve.