Propovijed povodom blagdana Svih Svetih

Svi Sveti blagdan je u Katoličkoj Crkvi, a njome se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Slavi se 1. studenoga. U pravoslavnim crkvama ovaj se blagdan slavi prve nedjelje po Duhovima, te označuje završetak uskrsnoga dijela liturgijske godine.

Spomen mučenika, zajednički različitim crkvama, počeo se slaviti od 4. stoljeća. Prvi tragovi općeg slavlja Svih Svetih zabilježeni su najprije u Antiohiji i to upravo u nedjelju nakon Duhova. Ovaj običaj naveden je i u 74. homiliji svetog Ivana Zlatoustog (407.) te se do danas zadržao u istočnim pravoslavnim crkvama.

Papa Grgur III. (731. – 741.) premjestio je ovaj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom »Samhain« koji je označavao Novu godinu. Na taj je način odgovorio na zahtjeve irskih monaha.

Papa je stoga izabrao 1. studenoga kao datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici sv. Petra relikvijama »svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po čitavome svijetu.« U vrijeme Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno proširen, a kralj Luj Pobožni proglasio ga je 835. zapovjedanim blagdanom. Proglas o tome izdan je »na zahtjev pape Grgura IV. uz pristajanje svih biskupa.«

U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti označeni su kao svetkovina, a ujedno su i neradni dan u Republici Hrvatskoj. Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenoga.

Osim u Katoličkoj Crkvi, ovaj se blagdan obilježava i u Engleskoj crkvi, kao i u mnogim evangeličkim crkvama, premda je ondje primio različite oblike, ovisno o dotičnoj Crkvi.

Što ujedinjuje sve kršćane u svojoj vjeri? Kristov poziv na svetost. Kristov životni primjer, njegova poruka nama, njegove upute kako da rastemo u Bogu, su recept za uspjeh u gradnji vlastite svetosti. Ljudi današnjice traže uzore u osobama i pojavama koje po ničemu nisu primjer duhovnog rasta, nego dapače, degradacije. Što je uzrok tome? Možda ljudska pretjerana vezanost na materijalno, opipljivo, prolazno uzrokuje tu pojavu, no takve vrijednosti nisu trajne, ne uvjetuju rast i razvoj u Bogu.

Sveci su osobe koje po ničemu nisu drugačije od nas ostalih. I oni su imali svoje slabosti, svoje vrline i mane, greške koje su radili kroz život, padove koje su doživljavali i sa njima se nosili. No, razlika između sveca i običnog čovjeka je u jednoj bitnoj stvari: svetac je svjestan svojih propusta, svojih padova, svojih otpora, kočnica, te se spremno suočava s njima, rješavajući ih zazivajući Božju pomoć. Također, sveci su osobe koje svojim životnim primjerom nastoje što više imitirati Gospoda Krista, smatrajući ga svojim vrhunskim uzorom i učiteljem. Imaju razvijen osobni odnos s Kristom, i puni povjerenja predaju mu svoje probleme, mane, greške, svjesno se prepuštajući njegovom vodstvu.

Sveci nisu neke imaginarne osobe koje su živjele u dalekoj prošlosti, koje gledamo na slikama u crkvama i o kojima ne znamo ništa, nego sveci možemo biti svi mi. Svi smo pozvani biti pravi Kristovi učenici, primjer njegove ljubavi u svijetu. Odazovimo se pozivu na svetost, ne zbog vanjskih priznanja i nagrada, nego radi stalnog rasta u Bogu, nas i svih ljudi oko nas čije živote oplemenjujemo.

Amen.