Propovijed povodom Silestrova – zadnjeg dana u kalendarskoj godini

Danas još jednom, u osmini, obilježavamo blagdan Rođenja Gospodinovog ili Božić, no također danas obilježavamo i Silvestrovo, odnosno zadnji dan kalendarske godine, kad već odbrojavamo ulazak u novu godinu.

Kako se određena kalendarska godina bliži kraju, neminovno se, svojevrsnom inercijom prisjećamo raznih događaja, doživljaja, situacija i iskustava s kojima smo se suočili u godini od koje se opraštamo. U svojim glavama „vrtimo film“ o situacijama koja su nas izbacivala iz kolotečine a koja su nas suočavala sa samima sobom. Također, „vrtimo filmove“ u kojima su glavni akteri bili razni ljudi, nama znani i neznani, koji su nam učinili nešto nažao, povrijedili nas, uznemirili, i koji su nas svojim postupcima također izbacili iz kolotečine. Ipak, „vrtimo“ i one „filmove“ sa situacijama i susretima u kojima smo se osjećali ugodno, ispunjeno, savršeno, za koje smo u tom trenu htjeli da nikada ne prestanu, a koje su nas također izbacile iz kolotečine.

Kraj kalendarske godine je također razdoblje kad mnogi ljudi vrednuju svoje „novogodišnje odluke“ koje su donijeli prije ulaska u ovu godinu, obećavajući sebi da će ih u novoj godini ispuniti. Ako, analizirajući sebe, zaključe da su u suštini ispunili sve što su sebi zacrtali kao cilj, osjećaju se ispunjeno, sretno pa i ponosno. Ako pritom zaključe da su po tom pitanju podbacili, često nastupa osjećaj krivice, grizodušje, samozamjeranje i samokritičnost, podsvjesno time umanjujući svoju vrijednost u vlastitim očima.

Vjerujem da svatko od nas ima svoje planove i ciljeve koje na godišnjoj razini namjerava ostvariti, pritom se često ne pitajući je li isto moguće ostvariti unutar jedne kalendarske godine te je li takav vremenski rok za našu dobrobit uopće poželjan. Također, vjerujem da su mnoga proživljena iskustva unutar kalendarske godine na nas ostavila utiske kojih bi se rado riješili što je prije moguće i za koje se pretvaramo da ih nismo ni imali, pritom često zaboravljajući da smo svi mi, u konačnici samo ljudi, sa svojim manama i vrlinama, sa slabostima i jačinama, i da strogošću i nerealno visokim zahtjevima prema sebi, a koja su u pravilu plod naših podsvjesnih uvjerenja, sebi možemo samo naštetiti no ne i pomoći.

Zapitajmo se: jesu li sve te proživljene situacije i ostvareni kontakti s ljudima tijekom godine i naše nošenje sa svim tim bile sukladne našoj božanskog prirodi. Također se zapitajmo: jesu li naše novogodišnje odluke, koje rado donosimo krajem stare i početkom nove godine, vezane također i za nas duhovni napredak, a ne samo za ispunjenje ovozemaljskih ciljeva? Isto tako, ako naše reakcije na razne situacije i susrete u prošloj godini nisu bile najuzorniji primjer božanske prirode, ili ako svoje novogodišnje ciljeve nismo posvetili svom duhovnom rastu, predbacujemo li to i zamjeramo sebi?

Simbolično, a očito i s razlogom, u razdoblju opraštanja od jedne kalendarske godine i ulaska u novu, također obilježavamo i blagdan Božića, koje predstavlja ne samo rođenje Krista na zemlji a time i rađanja Kristovog svjetla u svima nama, nego i nadu u bolje sutra, a kojim dobivamo mir kojim spoznajemo da, uz Boga koji se utjelovio u ljudskom tijelu, nećemo biti izgubljeni te da će u konačnici, ma kako god nam to ne izgledalo možda u ovom trenutku, na kraju sve biti dobro. Stoga, pouzdanjem u Krista kojim je Riječ tijelom postala, pouzdajmo se  u sebe i u svoje odluke i ciljeve u novoj godini, opušteno i predano Bogu, bez samokritike, visokih kriterija i zamjeranja sebi, jer takvom strogoćom prema sebi odvajamo se od vlastite božanske biti. Neka nam nova godina donese obilje Božjeg blagoslova, duhovnog ispunjenja i spoznaja ljepote u služenju Kristu i ljudima, i neka nam donese samo ono što je u tom vremenskom razdoblju samo najbolje za nas.

Amen.