Propovijed povodom 16. nedjelje po Trojstvu

U današnjem evanđenju čuli smo Isusove riječi u kojima daje naizgled jednostavnu, no iz ljudske perspektive, složenu smjernicu za život koja je temelj za ljudsko spasenje – prihvaćanje Glasa Božjeg, Boga u sebi, Krista u nama.

Ljudska vrsta posjeduje jedinstveni dar – slobodnu volju da u svakodnevnom životu djeluje po osobnom nahođenju. Mi, ljudi, posjedujemo sve što je potrebno da postupamo kako god želimo, po vlastitoj volji i želji, bez obzira na prirodu tih aktivnosti. Bez obzira na to, često zaboravljamo da naša djela, koja su rezultat naše slobodne volje, imaju svoj uzrok te posljedicu, a posljedice svih naših djela su odraz onoga što smo napravili.

Iako su odraz naše slobodne volje, sva naša djela nas određuju kao osobe u datom trenutku, te definiraju našu pripadnost životu – Kristu, ili destrukciji života – ništavilu. Oni koji u grobovima čuju Gospodinov glas, a koje Gospod Krist spominje u današnjem evanđelju, možemo shvatiti kao osobe koje su ogrezle u grijeh i ništavilo, i koje su kao takve, iako tjelesno žive, zapravo figurativno mrtve, no koje dobivaju novi život poslušašvši Krista i slijedeći ga. Stoga, sa sudom i pravdom koja iz njega proizlazi ne susrećemo se samo na kraju našeg zemaljskog života, nego svakodnevno.

Slijedeći Krista u svakodnevnom životu, gradeći svoje biće sudjelovanjem u svetoj euharistiji u kojoj se susrećemo sa živim Kristom, i njegujući naš osobni odnos s Bogom redovnom praksom molitve i meditacije, postupno možemo, sve više i više, biti svjesni važnosti primjene Kristovih savjeta za kvalitetan i ispunjen život u Bogu. Konkretnom primjenom Kristovih učenja u svakodnevnom životu, također smo podložni zakonu uzroka i posljedice, no u ovom slučaju, naša dobra djela, naše ustrajanje na pravdi i milosti će nam se, prije ili kasnije, istom mjerom vratiti.

Često možemo imati dojam da osobe koje žive nečasno, koje bez bojazni za posljedice uništavaju živote drugih, kao da prolaze bez vidljivih posljedica, odnosno kao da su svojim  nečasnim djelima od društva još i nagrađeni. Pritom se pitamo: zašto bi ja bio častan, nastojao svojim životom biti što “kristolikiji”, kad je toliko primjera oko mene koji ukazuju drugačije. No, temeljni propust kod ovakvog gledanja na ovu situaciju je očekivanje nekakve reakcije na njihova djela na ovozemaljskoj razini. Zaista, takve osobe posljedice svojih djela na vlastitoj koži mogu vidjeti za trajanja ovozemaljskog života, no ni ne moraju. Kako god bilo, na neki način će biti suočeni sa vlastitim propustima. Nitko se od nas ne može “izvući” od posljedica vlastitih djela, kakva god ona bila.

Neka nam Krist podari mudrost razlučivanja naših djela i njihovih posljedica, te neka nam bude trajna inspiracija da ga slijedimo u potpunosti.

Amen.