Propovijed povodom Pohođenja Majke Božje

Pohođenje (pohod) Blažene Djevice Marije katolički je blagdan koji se u našoj Crkvi, temeljem tradicije obilježava 2. srpnja u spomen pohoda Djevice Marije svojoj rođakinji Elizabeti.

Prema Novom zavjetu, Marija je nakon Navještenja, koje obilježavamo na Blagovijest, pohodila svoju trudnu rođakinju Elizabetu, koju je Bog u dubokoj starosti blagoslovio potomkom. Elizabeta i njen muž Zaharija dobili su sina Ivana, koji je krstio Isusa u rijeci Jordan i koji je skončao život kao mučenik odrubljene glave.

Djevica Marija krenula je u posjet iz svog grada Nazareta u Elizabetino selo Ain Karim, nedaleko Jeruzalema. Put je bio oko 140 km dug, za što je trebalo pet dana pješačenja. Djevica Marija bila je siromašna pa nije mogla drugačije putovati. Nakon pet dana, Marija je konačno došla i pozdravila Elizabetu. Čim je Elizabeta čula Djevicu Mariju, zaigralo joj je dijete u utrobi. Osim što je to bio susret Djevice Marije i Elizabete, bio je i prvi susret Isusa i Ivana Krstitelja, koje su trudnice nosile. Elizabeta se napunila Duha Svetoga i izjavila: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (Lk 1, 42).” Taj Elizabetin zaziv postao je sastavni dio molitve “Zdravo Marijo”.

Djevica Marija se čudila, otkuda Elizabeta zna, da ona nosi Isusa. Elizabeta je radosno i ushićeno dočekala svoju rođakinju Djevicu Mariju. Marija je od sreće izrekla hvalospjev Bogu, što je njoj neznantnoj službenici povjerio tako odgovornu zadaću, da bude Majka Božja. U hvalospjevu se ogleda na prošlost i budućnost i govori kako će Isus preporoditi svijet. Hvalospjev se zove “Veliča” i počinje riječima: “Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznantost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.”

Marija je ostala s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se, po evanđelistu Luki,  vratila kući. Vratila se prije nego što je Elizabeta porodila Ivana Krstitelja.

Blagdan je srednjovjekovnog postanja (prvi put se spominje 1263.). Slavi se također i u Anglikanskoj Crkvi, dok u Rimokatoličkoj Crkvi se obilježava 31. svibnja.

Ovim blagdanom obilježavamo događaj koji naizgled nije po ničemu poseban. Susret dvije trudnice koje se srdačno pozdravljaju i druže. No, ovdje se ne radi o dvije obične trudnice, nego o Elizabeti, koja će roditi Ivana, Isusovog prethodnika, onoga koji će svojim životnim djelovanjem utabanati put Kristu, Sinu Božjem, i Mariji, koja će roditi Isusa, koji će čovječanstvu donijeti ono najveličanstvenije – novi život za sve ljude, pobjedu Svjetla nad tamom, podjedu života nad smrću.

Iako su još bili u majčinim utrobama, riječ je o susretu u kojem su se, preko svojih majki, budući Krist, Sin Božji, i budući njegov preteča, onaj koji mu je pripravio put, susreli. Iako još nerođeni, taj susret je obilježilo, po inspiriranim riječima, današnju molitvu Zdravo Marijo, što ukazuje s kolikim nabojem je protekao taj susret, a što je također ukazivalo na veličanstvenost misije koju će imati u odrasloj dobi, a koja će biti ključna za opstojnost ljudskog roda.

Kao što se Ivan u utrobi zaigrao i razveselio zbog prisusutva Isusovog u utrobi njegove majke, tako se i mi razveselimo svakom susretu s Kristom u euharistiji. Svakim dolaskom u crkvu, svakim prisustvovanjem sv. misi i svakim pristupanjem pričesti, mi primamo Krista sebi. Postajemo i ostajemo Jedno s Kristom. Kao i Ivan, koji je već u utrobi pokazao tko je, na čijoj je strani i za koga je dao cijelog sebe do kraja svog zemaljskog života, tako i mi, bez obzira na sve okolnosti, budimo i ostanimo Jedno s Kristom, zauvijek.

Amen.