ULOGA KRISTA U EVOLUCIJSKOM RAZVOJU ČOVJEKA

Svaki  čovjek u svojoj najdubljoj suštini je božanski, a evolutivnim razvojem to božansko u čovjeku je sveprisutnije.

Evolutivni razvoj podrazumijeva razvoj  prvo nižih, a onda viših duhovnih tijela preko kojih se Bog u nama može sve više i bolje izražavati. Izgradnju tih tijela postižemo duhovnim razvojem. Jednom u dalekoj budućnosti naša tijela će biti tako izgrađena da će se Bog moći kroz nas gotovo savršeno izraziti. Postat ćemo gotovo jedno s Bogom, postati ćemo sinovi Božji, kristoliki, a tada će prestati naše putovanje i  naše školovanje na Zemlji na kojoj smo  iskusili i naučili sve što smo morali  naučiti. Postat ćemo tada nebeski, a to je plan i volja Božja. To je sudbina čovjeka od samog početka. Kažemo da se odlutali sin vratio svome Ocu kao što je iskra postala plamen i vratila se vatri iz koje je potekla.

Oni koji su prošli već tim putem postali su Sveti,  podučavali su u prošlosti  i podučavaju nas danas  kako se izdići iz doline suza i osloboditi se lanca rođenja i smrti uz što manje nevolja i patnji. Tako su i nastale sve velike religije svijeta. Svaka religija prilagođena je određenim potrebama toga kraja, a u svojoj najdubljoj srži svima je zajedničko poticati duhovni rast čovjeka.

Našeg Gospodina Isusa Krista koji je prošao tim putem štujemo kao svojega Učitelja, kao Učitelja svijeta, kao Gospodara svih religija koji nas vodi i neprestano nadahnjuje. Na duhovnom planu učenika privodi velikim posvetama, a na kraju školovanja privodi učenika svom nebeskom Ocu kada za to dođe vrijeme. Putem svete mise Gospodin okrepljuje i osnažuje naša duhovna tijela, a posvećenjima  nas uzdiže.

Današnji čovjek a time i čovječanstvo su još je na početku svog evolucijskog puta, još je kao dijete staro desetak godina, neiskusno, puno želja, nemira i sebičnosti. Crkva u tom duhovnom odrastanju ima važnu ulogu. Ona  privodi svjetovnog čovjeka  religioznosti, a onda religioznog čovjeka postepeno privodi duhovnosti.

Svjetovan čovjek ima u  principu  još jako neizgrađen ego (neizgrađeno misaono i osjećajno tijelo) pa se želi dokazati te se  neprestano takmiči i ratuje s drugima (kroz sukobe i nadmetanja izgrađuje niža duhovna tijela). Svjetovan čovjek  vjeruje u sreću i slučajnost i služi se uglavnom lukavošću. U principu poštuje zemaljske zakone jer se boji sankcija.

Religiozan čovjek pored zemaljskih zakona trudi se poštivati i Božje zakone jer se boji Božje kazne. Religiozan čovjek sve više vjeruje da ono što je posijao će to i požeti, vjeruje u pravdu Božju, vjeruje u milosrđe i ljubav Božju. Boga doživljava kao stvoritelja, nebeskog Oca i nebeskog suca. Religiozan čovjek postepeno se transformira u duhovnog čovjeka.

Duhovan čovjek je sve bliži Bogu jer sve više živi u svjetlu. On se ne boji Boga već ga voli jer ga vidi u svemu dobrom velikom i uzvišenom. Njemu ne trebaju opomene i kazne jer uvijek zna što je ispravno i dobro. On živi evanđelje. Kad bi slučajno zapostavio svoju savjest i učinio nešto što nije u skladu s njom to bi ga toliko zaboljelo da bi mu to bila najveća kazna. Za njega se ne može reći da je dobar jer on drugačiji ne može niti biti. Kad bi slučajno bio kriv za nešto rekao bi da je kriv jer bi kazna za njega bila olakšanje tereta koje nosi na savjesti. Duhovni čovjek druge ljude doživljava kao svoje učitelje bilo da su dobri ili “zločesti” i  zato on ni nema neprijatelja osim vlastitih slabosti kojih se mora riješiti.

Na žalost mi smo još jako daleko od duhovnosti jer smo još puni svojih slabosti pa je i neprijatelja puno. Još uvijek nas mogu dodirnuti (pogoditi) meci koji pogađaju taštinu, sebičnost, pohlepu, strah,  srdžbu i ostale naše slabosti ali postepeno ako idemo putem koji je zacrtao naš Gospodin biti će sve manje metaka koji nas mogu pogoditi.

Put od svjetovnog čovjeka do duhovnog čovjeka je dug i mukotrpan, to putovanje može trajati niz zemaljskih života. U svakom životu se napravi jedan duhovni napredak, a u sljedećem životu će se taj napredak nastaviti. Najvažniji događaj u evolucijskom razvoju čovjeka je rođenje Kristovog principa u čovjeku tj. kada se u čovjeku na Kristovoj razini  rodi Kristovo tijelo preko kojeg će čovjek od tada biti ispunjen sa sve više ljubavi i mudrošću. To će se dogoditi  kada u čovjeku prevlada duhovnost nad svjetovnošću i to je prvo veliko posvećenje u kojemu naš Gospodin Krist vrši posvetu. Učenik za vrijeme posvete spava, a posvetu najčešće doživljava kao ugodan i neobičan san.  Učenik nije svjestan na fizičkoj razini što se dogodilo na duhovnoj razini. Od tada čovjek osim fizičkog, osjećajnog i misaonog tijela ima i Kristovo tijelo iako je ono još malo kao novorođenče. Taj događaj u Crkvi mi slavimo kao Božić  pa Božić za nas nije  samo blagdan kada slavimo sjećanje na našeg Gospodina nego tim blagdanom mi slavimo i rođenje Kristovog principa u čovjeku. U Adventu palimo 4 svijeće koje predstavljaju 4 vrline koje je potrebno steći da bi se rodio Kristov princip u čovjeku, a to su:

1. Rasuđivanje bitnog od nebitnog
2. Samozatajnost (bezželjnost)
3. Ljubav
4. Dobro vladanje.

Kristov dolazak na zemlju bio bi uzaludan kada se u čovjeku ne bi rodio Kristov princip. Rođenjem Kristovog tijela u čovjeku ljubav u čovjeku je sveprisutnija pa čovjek postaje sve više vrelo ljubavi kako to tijelo raste.

Ljubav Božja u čovjeku je prisutna od uvijek, od samog početka ali je ta ljubav naročito kod svjetovnog čovjeka usmjerena  na osobne želje i potrebe pa je zato  potrebno izgraditi, proširiti i oplemeniti misaono i osjećajno tijelo da bi se ta ljubav mogla proširiti, da bi interesi i horizonti čovjeka bili širi.

Daljnji duhovni uspon čovjeka okarakteriziran je drugom velikom posvetom  Krštenjem, a to će se dogoditi kada učenik uglavnom ovlada svojim emocijama, što je posebno teško.

Kada učenik ovlada svojim mislima spreman je za posvetu Preobraženja. U toj posveti duh preobrazi dušu, a duša preobrazi osobnost, a čovjek u toj posveti za trenutak izgleda sjajan kao sunce.

U četvrtoj posveti Uskrsu umire osobnost, niži ja, a uskrsava viši Ja odnosno  Božanski Ja. Osobnost koja se kroz niz života izgrađivala i dominirala umire na vrhuncu svoje slave onda kada je potpuno izgrađena jer od sada čovjek postaje sve više neosoban, kozmički. Kako čovjek duhovno napreduje tako  napreduje i izgradnja njegovog Kristovog tijela, i konačno u petoj velikoj posveti  Uzašašću  to tijelo je dovršeno, a rađa se novo tijelo na razini Duha Svetoga. Rođenjem tijela na razini Duha Svetog omogućen je  čovjeku pristup na tu razinu. Naš Gospodin Isus Krist imao je to tijelo za Uzašašće  kada je rekao svojim učenicima “kuda ja idem vi još ne možete”.

 Sa Uzašašćem je završeno  školovanje na Zemlji jer čovjek tu nema što više naučiti. Dugačak je i težak duhovni uspon čovjeka, potrebno je puno Zemaljskih života do prve velike posvete tj rođjenja Kristovog principa u čovjeku, do rođenja ljubavi, a onda kada se rodi ljubav bliži se i kraj čovječjem putovanju. Mi kao Kristovi sljedbenici, učenici vjerujemo da ćemo slijedeći našeg Gospodina i mi to jednom postići.

Kao što  gusjenica kad  dobije krila postaje leptirom tako i čovjek preko duhovnih tijela dobiva krila i postaje nebeski.

Napisao svećenik  V. P. , za Slobodnu katoličku crkvu,

Zagreb, rujan 2016 godine

---

Intervju u nastavku je objavljen na web portalu Put – Istina – život 9. travnja 2017. godine. 

Poveznica: http://put-istina-zivot.com/12389-2/ 

Jeste li znali? Intervju sa: LIBERALNA (SLOBODNA) KATOLIČKA CRKVA

Poštovani čitatelji,

Ovo je intervju vođen između glavnog urednika portala PUT, ISTINA i ŽIVOT i SLOBODNE KATOLIČKE CRKVE u Republici Hrvatskoj, travanj, 2017. –

1. Možete li mi reći kada je i kako osnovana Vaša Crkva u svijetu, gdje joj je centar te kako je koncipirana hijerarhijski, kakvi su odnosi s Vatikanom te koji su joj temelji duhovnosti?

Slobodna (Liberalna) katolička Crkva (kratica je SKC, na engleskom LCC) je utemeljena 1916. godine u Engleskoj reorganizacijom Starokatoličke Crkve u Engleskoj. Crkva slavi svoj rođendan 13. veljače 1916., jer je toga dana posvećen prvi biskup James Ingall Wedgwood, pod čijim je vodstvom Crkva započela svoj rad i uskoro se proširila u više od 40 zemalja, a danas djeluje po cijelom svijetu. SKC je sakramentalna Crkva koja je naslijedila apostolsko nasljeđe preko nizozemskih biskupa iz Starokatoličke Crkve u Utrechtu. (https://www.slobodna-katolicka-crkva.hr/crkva-opce-informacije/)

Crkvom upravlja Opća episkopalna sinoda koja se sastoji od aktivnih biskupa. Izvršno tijelo Sinode je vrhovni nadbiskup koji se bira na sedam godina. Sadašnji predsjedavajući biskup je Graham Wale*, koji je ujedno i regionalni biskup za Hrvatsku biskupiju, koja je određena zemljopisnim granicama Republike Hrvatske i koja je od Opće episkopalne sinode službeno potvrđena 16. travnja 2006. godine.  Bitno je naglasiti da je tijekom vremena, iz ove Crkve nastao niz novih Crkava liberalno – katoličke orijentacije, koje u odnosu na izvornu Slobodnu katoličku Crkvu imaju većih ili manjih razlika, i s obzirom na činjenicu da osobi koja nije detaljnije upoznata s liberalno – katoličkim crkvama može biti teže razlikovati takve Crkve od naše (pogotovo zbog liturgija koje su praktički identične te zbog činjenice da više – manje sve imaju u svom nazivu kombinaciju riječi The Liberal Catholic Church), pouzdani znakovi prepoznavanja su u činjenici da je izvorna SKC ona kojoj je vrhovni nadbiskup Graham Wale*, koja nosi naziv na engleskom The Liberal Catholic Church, te kojoj je sjedište u Londonu u Velikoj Britaniji. Svaka druga osoba spomenuta kao vrhovni nadbiskup upućuje da se radi o nekoj drugoj Crkvi, nastaloj kasnije odvajanjem od naše, izvorne SKC. Više o znakovima razlikovanja na: http://www.theliberalcatholicchurch.com/ – klik na: Being Liberal Catholic.

Po pitanju redova u Crkvi, hijerarhijski gledano, postoje niži i viši redovi, slično kao i u Rimokatoličkoj Crkvi.

Nije nam poznato da postoji ikakva komunikacija vodstva Katoličke Crkve u Vatikanu s vodstvom Slobodne katoličke crkve.

SKC je osnovana za one koji žele koristiti tradicionalne kršćanske sakramente, a teže potpunoj vjerskoj slobodi u svom traženju istine te smatraju da je Gospod Krist htio da Njegova religija bude religija ljubavi i slobode, koja će pomoći ljudima u njihovu duhovnom rastu oslobođenom od straha i dogmi. Zato se od vjernika SKC očekuje da slijede visoke duhovne vrijednosti i da u svom životu nastoje živjeti u duhu ljubavi s cjelokupnim čovječanstvom tražeći jedinstvo, no ne putem jednostranosti, nego putem različitosti, jer u njoj je bogatstvo i ljepota Božjeg izražaja. Ne inzistira se da vjernici SKC prihvate doktrinu, jer se smatra da istina nije istina za čovjeka dok je on sam ne spozna.

Službeno učenje Crkve:

      1.Bog je neograničen, vječan, nespoznatljiv i nerođen. On je Jedan od                  kojega svi potječu, u Njemu žive, kreću se i imaju svoj bitak.

2. Bog se očituje kroz stvaralačko Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga, jednako vrijedne, jednako vječne. Sin je “rođen” od Oca, a Duh Sveti je proizašao od Oca i Sina.
3. Čovjek je stvoren prema slici Božjoj i po svom je biću i sam božanski – iskra božanskog plamena. Budući da ima božansku prirodu, ne može nestati, pa je stoga vječan i njegova budućnost je beskrajan rast.
4. Krist je vječna moćna duhovna prisutnost u svijetu, koja vodi i održava svoj narod. Božanstvo koje se u Njemu očituje postupno se razvija i u svakom čovjeku dok svaki ne postane savršenim čovjekom do mjere i savršenstva Kristova.
5. Svijet je pozornica uređenog plana u kojem se čovjekov duh neprestano izražava, te preko različitih uvjeta života i iskustva razvija svoje snage. Evolucija, ili duhovni razvoj, odvija se prema nepromjenjivom zakonu uzroka i posljedice: što čovjek sije to će i žeti, tj. ubrat će plodove svojih misli, osjećaja i djela. Stoga savršena pravednost vlada svijetom. Djela učinjena u pojedinoj fizičkoj inkarnaciji određuju život čovjeka nakon smrti u fizičkom tijelu, kako u čistilištu tako i na drugim razinama, i znatno utječu na nove životne okolnosti sljedećeg rođenja. Postoji zajednica (Bratstvo Svetih) onih koji su se visoko uspeli na stepenicama ljudskog razvoja i postali savršeni, neosobni, pravedni i neumorni u služenju čovječanstvu. Postoji i hijerarhija anđela čiji je glavni posao “služenje”.
6. Čovjek ima etičku dužnost prema sebi i drugima. Prva i druga Božja zapovijed su temelj života iz kojeg proizlaze zakon i mudrost proroka. Služenje čovječanstvu i podčinjavanje svoje niže prirode višoj, tj. žrtvovanje svoga maloga “ja” višem “Ja”, zakon je duhovnog rasta.
7. Gospodin Krist je uspostavio sedam glavnih sakramenata i u njima je Njegova nazočnost. Putem sakramenata unutarnja i duhovna milost dana je preko vanjskih i vidljivih znakova.

Službe su opisane u crkvenoj Liturgiji i obuhvaćaju sedam glavnih svetih sakramenata: euharistija, krštenje, potvrda, vjenčanje, ispovijed i oprost grijeha te sveti redovi. Pored toga obavljaju se i službe u čast svetoj Majci Mariji, jutarnje, podnevne i večernje molitve, razne posvete (predmeta, vode, ulja i sl.) i pogrebi.

Sv. euharistiji (Misi) može prisustvovati svatko, bio on član Crkve ili ne. Kao sakramentalna crkva, SKC najveću pažnju pridaje Svetoj Pričesti koja se daje u dvije prilike (Tijelo i Krv). Isto tako, Sv. Pričest može primiti svatko tko joj priđe iskreno i s punim poštovanjem. Crkva prema vjernicima ne postavlja nikakve zahtjeve u pogledu vjere, već jednostavno od njih očekuje dobronamjernost i predanost u zajedničkom radu koristeći crkvenu Liturgiju. Liturgija bogoslužja slična je, uz neke izmjene, Rimokatoličkoj. Isto tako, svi važni blagdani slave se na isti dan kao i kod Rimokatoličke Crkve, iz razloga što je Liturgijski kalendar SKC većinom identičan onom u RKC.

* NAPOMENA – U međuvremenu (10.12.2018. g.) je izabran novi predsjedavajući nadbiskup – Prečasni William Downey iz SAD-a

2. Pošto sam bio u Vašoj Crkvi (Pavla Hatza 13, Zagreb) na proslavi Svijećnice te obredima povodom tog dana, imam nekoliko pitanja:
3. a) Liturgija kod Vas je nešto poprilično lijepo te je ispunjena vrlo zanimljivim konstrukcijama riječi koje su meni rimokatoliku nepoznati, a koji spadaju po svojem teološkom konstruktu u područje TEOZOFIJE….. Što je teozofija i kako je došla u doticaj s Vašom Crkvom? Koja joj je nit vodilja?

Teozofiju kao pojam definiraju tri odrednice, koje glase (http://www.teozofija.net/index.html) :

1. Čovjekova duša je besmrtna, a njena budućnost je budućnost nečega čiji rast i veličanstvenost nemaju granica.
2. Princip koji daje Život boravi u nama i oko nas, neumirući i vječno dobrostiv, nečujan, nevidljiv, i bezmirisan, ali ga zamijećuje čovjek koji ga želi zamijetiti.
3. Svaki čovjek je svoj vlastiti apsolutni zakonodavac, djelilac slave ili jada; sam odlučuje o svom životu, svojoj nagradi i svojoj kazni.

Slobodna katolička Crkva je nastala kao rezultat kompletne reorganizacije britanske provincije Starokatoličke Crkve  – Utrechte unije, od strane tadašnjeg predsjedavajućeg biskupa Jamesa Ingalla Wedgwooda i njegovih suradnika 1916. godine.  James Wedgwood, koji je bio izuzetno zainteresiran za kršćansku doktrinu i nauk, je kontaktirao nadbiskupa Arnolda Mathewa, odgovornu osobu za Starokatoličku Crkvu u Velikoj Britaniji i Irskoj, slijedom čega je, nakon dobivanja krštenja a potom i sakramenata svetog reda naposlijetku zaređen za svećenika 22. srpnja 1913. godine. Wedgwood je dao do znanja nadbiskupu Mathewu da je član Teozofskog društva. Slijedom tih zbivanja, nekoliko drugih članova Teozofskog društva je također zaređeno u svećenike, te su time osnovali kongregaciju Starokatoličke Crkve u Londonu.   Nadbiskup Mathew je 1914. godine posvetio Fredericka Samuela Willoughbya za biskupa, a 1915. godine je Willoughby za biskupe posvetio  Roberta Kinga i Ruperta Gauntletta. James Wedgwood je posvećen za biskupa 13. veljače 1916. godine od biskupa Willoughbya, uz asistenciju biskupa Kinga i Gauntletta, te je tim događajem definirano osnivanje Crkve koju danas nazivamo Slobodna katolička Crkva.

S obzirom da su osnivači – biskupi Slobodne katoličke Crkve bili članovi Teozofskog društva, te kao takvi u konačnici bez problema dobili sve potrebne posvete unutar Starokatoličke Crkve u Velikoj Britaniji i Irskoj, osnivanjem tada nove Crkve su definirali doktrinu iste koja je svojim velikim dijelom temeljena na teozofskom nauku. Bez obzira na to, bitno je naglasiti da član Slobodne katoličke Crkve ne mora biti teozof niti član pripadajućeg društva, nego vjernik ima potpunu slobodu vjerovanja. Isto tako, administrativno gledajući, Slobodna katolička Crkva u nikakvom pogledu nije vezana za Teozofsko društvo, bilo na krovnoj, bilo na nekoj lokalnoj razini. SKC je samostalna Crkva, nevezana za bilo koju drugu organiziranu skupinu, pa tako i za teozofska društva.

Činjenica je da su pripadnici Crkve, kao i oni koji nisu formalni članovi nego posjećuju obrede, u pravilu osobe različitih duhovnih pravaca i pogleda, a određene osobe i nemaju neku drugu duhovnu praksu ni potrebnu za izučavanjem i prakticiranjam ičeg van Crkve, time su svi pozvani da slobodno prisustvuju svim obredima koji se provode temeljem već definirane crkvene Liturgije, jer su ujedno svi obredi javnog karaktera. Isto tako, bitno je naglasiti da sve osobe, bile one članove Crkve ili ne, i bez obzira na njihova religijska i duhovna uvjerenja, mogu slobodno pristupiti sakramentu Svete Pričesti.

Više o povijesnom razvojnom putu SKC: http://www.liberalcatholicchurch.org.au/lcchist1.html, http://www.liberalcatholicchurch.org.au/lcchistory/lcchist2.html

1. c) Zašto se u Vašoj Crkvi ne govori o sotoni i njenom djelovanju?

Obzirom da Crkva u svom djelovanju, kao i u provedbi obreda temeljenih na crkvenoj Liturgiji, daje veliku pozornost energetskom aspektu učinka provedbe samih obreda, smatra se da bi naglašavanjem utjecaja „tamne strane“ te spominjanjem naziva iste došlo do narušavanja pozitivnog učinka samih obreda. Iz tog razloga, u vrijeme osnutka Crkve se pristupilo pisanju Liturgije koja će sadržavati aspekte koji će podržavati povišenje osobne energije, „vibracije“ pojedinca – osobe koja sudjeluje u obredu, liturgije koja neće biti vezana za kategorije osjećaja krivnje i grešnosti pojedinca, nego s osjećajem povezanosti s Bogom. U skladu s tim, preporučamo knjigu “Skrivena strana Svete Euharistije” autora  Charlesa Webstera Leadbeatera, inače jednog od prvih biskupa ove Crkve, o izgradnji duhovnog hrama tijekom Sv. Mise i njegovim snagama. 

Više o liturgiji: http://all-saints-lcc.weebly.com/liturgy.html

1. d) Koja je bazična razlika između Vaše Biblije Kralja Jamesa i naše rimokatoličke Biblije??

Biblija kralja Jamesa se smatra jednim od najznačajnijih ostvarenja u povijesti. Engleski kralj James I je okupio najveće teologe i lingviste u svrhu novog prijavoda Biblije  s ciljem najtočnijeg i najdostojanstvenijeg engleskog prijevoda. Na prijevodu je rađeno 7 godina. 1611. godine je tiskana.

Biblija kralja Jamesa se sastoji od ukupno 66 knjiga (39 u Starom zavjetu i 27 u Novom zavjetu), za razliku od Biblije koju koristi Rimokatolička Crkva, koja ima ukupno 73 knjige. Više o Bibliji kralja Jamesa: https://www.kingjamesbibleonline.org/

3. Brine me službeno stajalište RKT Crkve o Vašoj Crkvi a ona je prema službenoj izjavi časopisa Veritasa-veljača, 2017. kao osoban odgovor ustupljen meni te je rečeno slijedeće: 

Mir i dobro!
Poštovani g. Sučić,

Slobodnu Katoličku crkvu iznjedrilo je Teozofsko društvo na masonskim i ezoterijskim principima a oponaša katoličku liturgiju.

I dalje je na snazi njihovo izopćenje koje je izrekla Katolička crkva, oni ne spadaju u ekumenske Crkve niti ih vodimo pod tim imenom niti sudjelujemo u njihovim obredima.

To su javno poznate stvari tako da nema nikakvih novosti u Vašim spoznajama.

Srdačan pozdrav i svako dobro u Gospodinu!

1. a) Poštovani svakako mi komentirajte ovaj službeni odgovor Veritasa iz redka u redak i koji je stav Vaše Crkve s obzirom na ovo s obzirom da znam da Vaša Crkva postoji 100 godina, da ste miroljubivi vjernici i u biti sa katoličkom liturgijom u kojoj nisam pronašao nikakvo zlo, već samo drugačiji pogled na teologiju, ništa više?

Bez obzira je li izrečeno zaista službeni stav Katoličke Crkve, unutarnja je stvar Katoličke Crkve kakve će stavove i odnose imati s bilo kojom crkvom ili vjerskom skupinom, pa i s našom Crkvom, te kao takvi nismo u poziciji da utječemo na bilo kakav službeni stav Katoličke Crkve, makar on bio vezan i za odnos prema SKC. S naše strane je osnutak te povijesni razvoj SKC jasan, stoga se stječe dojam da je, gledajući službeni stav, izrečen na način kako Vam je prezentiran, temeljen na nedovoljnom poznavanju ove Crkve, njenog razvojnog puta kao i djelovanja u današnjem vremenu. Isto tako, postavlja se pitanje koliko su zaista službenici Katoličke Crkve zaista upoznati s Liturgijom Slobodne katoličke Crkve te izgledom obreda koji se u njoj izvode.

Zanimljiva je napomena da je  “i dalje je na snazi njihovo izopćenje koje je izrekla Katolička crkva“, s obzirom da je upitno kako može biti izrečeno izopćenje od strane Crkve od koje Slobodna katolička Crkva nije ni nastala u izravnom smislu. Primjedba da SKC  „ne spada u ekumenske Crkve“ je svakako iz kuta gledanja Katoličke Crkve, koja na navedeno ima svoje kriterije u koje ova Crkva nije mjerodavna da ulazi. Činjenica je da SKC nema otvorenih pitanja kao i da nije u sukobu bilo kakvog tipa s nijednom religijom ni duhovnim pravcem, te sebe po tom pitanju ne stavlja u poziciju „iznad drugih“. Time nema potrebu isticati svoje ekumensko djelovanje, jer je ono kao takvo u samoj doktrini Crkve te se praktično primjenjuje otkad SKC postoji.

Unatoč navedenom stavu KC, ukoliko je zaista točan, iz prakse čujemo različite primjere odnosa s predstavnicima Rimokatoličke Crkve. Tako neki svećenici i biskupi SKC imaju izuzetno dobre odnose s klerom RKC na lokalnim razinama (npr. zanimljiv je slučaj jednog rimokatoličkog kardinala iz Velike Britanije koji je bio u odličnim odnosima sa tamošnjim klerom SKC te koji je jednom čak ustupio i katedralu za biskupsko posvećenje u SKC), do primjera nesnošljivosti gdje rimokatolički kler ne želi nikakvu komunikaciju sa SKC. Zanimljiv je slučaj jednog svećenika SKC iz SAD-a, kojeg je nazvala žena čovjeka koji je bio na samrti, inače rimokatolika, a koji je htio primiti bolesničko pomazanje. Rimokatolički svećenik je bio nedostupan, pa je zamolila svećenika SKC da čovjeku udijeli sakrament, što je on pristao i obavio. Nakon toga, sprovod tog čovjeka je vodio rimokatolički svećenik, koji je, nakon što je doznao da mu je sakrament bolesničkog pomazanja dao svećenik SKC, rekao kako će čovjek radi toga vjerojatno završiti u  – paklu.

Unatoč ovako ekstremnim slučajevima, pozitivni primjeri suradnje nam daju za pravo da se nadamo u budućnosti boljoj suradnji.

1. b) Je li Vaša Crkva Apostolska i ako je, na čemu počiva Apostolat?

SKC je sakramentalna crkva koja je naslijedila apostolsko nasljeđe preko nizozemskih biskupa iz Starokatoličke Crkve u Utrechtu. Crkva se od tada razvila u posebnu denominaciju, zastupljenu u 30-ak država svijeta, koja kao takva ima svoju Liturgiju, koja je inače pažljivo napisana te koja je suštinski temeljena na Liturgiji Rimokatoličke crkve, te svoju doktrinu.

http://www.liberalcatholicchurch.org.au/lcchistory/lcchist3.html

4. Svakako mi kažite kada je i zašto došlo do rascjepa u Vašoj Crkvi i pojave drugih frakcija?

Kao kod mnogih Crkava, i SKC se kroz svoj povijesni razvoj  suočila s nizom odvajanja i stvaranja novih Crkava koje su potekle iz nje. Unatoč tome, napominjemo da župa SKC Sv. Arkanđela Mihaela u Zagrebu, koja djeluje još od 1929. godine, pripada izvornoj Slobodnoj katoličkoj Crkvi, koja je nastala 1916. godine.

Možemo reći da je veći broj crkava nastao iz izvorne (naše) SKC, no najbitnija odvajanja su se dogodila 1941., 2003. i 2006. godine.

1941. godine je odvajanjem u Sjedinjenim Američkim Državama nastala Crkva koja, radi lakšeg razlikovanja, nosi naziv The Liberal Catholic Church International, te koja danas uglavnom djeluje u SAD-u, Kanadi, Australiji i Velikoj Britaniji.

2003. godine je uslijed određenih neslaganja oko unutarcrkvenih pitanja nastala Crkva istoimenog naziva kao što je i naša (što može izazvati očiglednu zabunu, zbog čega je poželjno znati ime vrhovnog nadbiskupa izvorne SKC, čime se dokazuje kojoj zapravo Crkvi određena župa pripada). Radi lakšeg snalaženja, navedena Crkva se često naziva  „The Liberal Catholic Church – the „reform“ synod.“

2006. godine je došlo do još jednog odvajanja, u kojem je novoosnovana Crkva nazvana “The Young Rite”.

Tijekom godina je nastao još niz drugih crkava znatno manje brojnosti članstva, od kojih je jedan dio već i prestao djelovati.

S obzirom na kompleksnost razloga tih odvajanja, kao i njihovu brojnost, više informacija možete naći na:

• https://en.wikipedia.org/wiki/Liberal_Catholic_movement
• http://www.theliberalcatholicchurch.com/ – klik na: Being Liberal Catholic

5. Zanimljiva mi je spoznaja da su kod Vas svećenici te svi koji sudjeluju u radu i djelovanju Crkve zapravo volonteri i da ne primaju plaću ili naknadu i da Vam je Crkva zapravo odvojena od države i ne dozvoljavate bilo kakva financijska uplitanja države prema Vašoj Crkvi. Svakako mi to prokomentirajte?

Navedena činjenica može ukazivati na namjeru stvaranja Crkve koja neće biti opterećena stjecanjem materijalnih bogatstava te time širenjem vlastite institucionalne moći u materijalnom svijetu, nego isključivo usmjerena prema duhovnoj praksi. Činjenica je da aktivni članovi klera, od najnižeg stupnja nižih redova do biskupa ne primaju nikakvu naknadu za svoju službu u Crkvi, nego u njoj djeluju u svoje slobodno vrijeme. Time Crkva u redove klerika (službenika) prima osobe koje ovu Crkvu i njeno poslanje zaista iskreno vole i iz čistih namjera su u njenoj službi, neopterećeni materijalnim dobitkom. Potreba za skromnošću i balansom materijalnih bogatstava, koja se promiče, time se i potpuno otvoreno, iskreno, prakticira i u praktičnom djelovanju Crkve.

Također, bitno je naglasiti da je u Crkvi strogo zabranjeno „naplaćivanje obavljanja obreda“, bez obzira o kakvom se obredu radi. Nema nikakvih cjenika za krštenja, krizme, vjenčanja, pogrebe ni ostale obrede. Jedini prihod koji Crkva ostvaruje su milodari i donacije vjernika i ostalih osoba koji su u potpunosti na dobrovoljnoj bazi. Nema naplaćivanja „desetina“ ni bilo kakvih financijskih obveza ni sličnih uvjetovanja prema vjernicima.

Iako ne prima nikakve donacije iz Državnog proračuna, SKC je registrirana vjerska zajednica u Republici Hrvatskoj, na koju se primjenjuju svi relevantni zakoni o vjerskim zajednicama.

Ovaj intervju je vođen od strane glavnog urednika portala PUT, ISTINA I ŽIVOT, Zorana Sučića i Slobodne Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj!

Uoči 101. obljetnice postojanja LIBERALNE KATOLIČKE CRKVE U SVIJETU.

---

Što je Slobodna katolička Crkva?

Pripremio: Bertil Mebius-Schröder, provincijski biskup za Provinciju Švedske i Danske

Mnogi ne znaju da postoji kršćanska crkva koja svoje nadahnuće nalazi u živome Kozmičkom Kristu i Božanskoj Mudrosti. Crkva čija su učenja vrlo bliska izvornim učenjima koja je naučavao sâm Krist. Učenja u kojima su zakon uzroka i posljedice, predpostojanje i čovjekov unutarnji energetski sustav u prvome planu. Učenje i predodžba o božanskom u Slobodnoj katoličkoj Crkvi u suglasju su s “modernom” predodžbom Isusova života do koje se može doći iscrpnim proučavanjem Svitaka s Mrtvog mora.

Slobodna katolička Crkva izvorna je i autentična crkva, danas pod upravom predsjedavajućeg nadbiskupa Williama Downeya. Crkva je prisutna u više od trideset zemalja pod nazivom Slobodna katolička Crkva (međunarodni naziv: The Liberal Catholic Church) i uvijek djeluje u potpunom skladu sa svojom Liturgijom, Izjavom o načelima i ostalim službenim dokumentima.

Uvod

Slobodna katolička Crkva nastala je kao plod temeljite reorganizacije britanske starokatoličke  provincije, nadbiskupije u Utrechtu, koju je 1916. proveo tadašnji Glavni nadbiskup, biskup James Ingall Wedgwood, sa suradnicima. Apostolsko nasljeđe, koje je biskup Wedgwood primio prilikom svoga zaređenja u episkopat 13. veljače 1916., očuvano je s najvećom mogućom pažnjom. Crkva se dalje razvijala kao sasvim nova kršćanska denominacija, s vlastitom karakterističnom liturgijom i doktrinom. Danas, iako brojčano mala, Crkva djeluje u više od trideset zemalja.

Slobodna katolička Crkva postoji sa svrhom služenja Kristovu djelu u svijetu. Naziv “Slobodna katolička” odabran je 1918. jer je nazor Crkve slobodarski, u smislu da ona nikome ne nameće prihvaćanje svojega učenja i doktrine. Katolička je po tome što je sveobuhvatna, ali i po tome što se svrstava uz povijesnu Crkvu i u njoj nalazi izvor svojih svetih redova i sakramentalne tradicije.

Od svojega nastanka, Slobodna katolička Crkva nastojala je spojiti katolički oblik bogoslužja – svečanost obreda, dubinu mističnog iskustva i svjedočanstvo stvarnosti sakramentalne milosti –  s najvećom mogućom mjerom intelektualne slobode i poštivanja savjesti pojedinca.

Odlomci iz ”Slobodna katolička Crkva, Izjava i sažetak doktrine”.

U svjetlu Božanske Mudrosti

Poticaj za stvaranje nove kršćanske crkve početkom 20. stoljeća potekao je od vječno živoga Krista. Nova Crkva bila bi slobodna od učenja i dogmi koje su stoljećima ispunjavale kršćane strahom od Boga, smrti i vječnoga pakla. Ta Crkva bila bi izgrađena na duhovnim temeljima s dva glavna cilja:

• Čuvati i udjeljivati sakramentalnu moć iz starih vremena u novome dobu.
• Stvoriti crkvu čiji se obredi i učenje mogu tumačiti u svjetlu Božanske Mudrosti. Zadaća ponovne izgradnje i oživljavanja crkve u kojoj bi drevna mudrosna tradicija mogla ponovno cvasti povjerena je poznatim britanskim biskupima, C. W. Leadbeateru i J. I. Wedgwoodu. Crkva je dobila ime Ecclesia Libera Catholica, Slobodna katolička Crkva.

Mnoštvo je okolnosti koje su nadahnule biskupe na reorganizaciju Crkve, a čiji su rezultati bili potpuno novo shvaćanje bogoslužja, slobodna Crkva s potpunom slobodom vjere, univerzalna Crkva u kojoj Kristova poruka Ljubavi i Božji plan ljudske evolucije zauzimaju središnje mjesto.

Istraživanje sakramenata

Uz predan napor i istraživački duh, biskupi C.W. Leadbeater and J.I. Wedgewood započeli su proučavanje sedmerih sakramenata, te strukture i svrhe bogoslužja i religijskih činova poput braka i krštenja. Postavljana su pitanja poput toga što se odvija u unutarnjem jastvu prilikom zaređenja ili krštenja. U istraživanje je bilo uključeno mnoštvo osoba, uz drugačiji pristup od svega dotad viđenog. Rezultati toga rada, koji se odvijao tijekom više godina, objavljeni su u brojnim knjigama, uključujući “Znanost o sakramentima” (1920.). Ostali naslovi uključuju: “Kršćanska gnoza”, “Skrivena strana kršćanskog vjerovanja” i “Skrivena strana crkvenih svetkovina.”

Kršćanska sakramentalna Crkva

Slobodna katolička Crkva kršćanska je crkva temeljena na duhovnoj mudrosti, unutarnjem razumijevanju i božanskoj mudrosnoj tradiciji.

Slobodna katolička Crkva vjeruje:

• Čovjek se sastoji od duha, duše i tijela. Čovječji duh, načinjen na sliku Božju, je u svojoj biti božanski. “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.” 1 Kor. 3:16 (KS).
• Čovjek će postupno postići savršenstvo nakon mnogih života na Zemlji.
• Svatko je sâm odgovoran za svoja djela, osjećaje, misli i ideje, odnosno, djelatan je zakon uzroka i posljedice. “Što tko sije, to će i žeti!”. Gal. 6:7. (KS)
• Smrt nije kraj života, već rođenje u bogatiji život, gdje se najprije čistimo, a zatim odlazimo u nebeski svijet gdje asimiliramo posljedice svojih djela, te one postaju osobine s kojima se rađamo u idućoj inkarnaciji.

Čovjek je karika u nepreglednom lancu života koji se proteže od najvišeg do najnižeg. Kako pomažemo onima ispod sebe, tako nam pomažu oni koji su na ljestvici života nalaze iznad nas;  na taj način primamo besplatan dar milosti. Postoji savez svetih, pravednika koji su postali savršenima (Heb 12:23), koji pomaže čovječanstvu. Postoji službeništvo anđela koji prenose Božju ljubav i oživljujuću energiju u sve dijelove Njegova evolucijskog plana.

Teologija na temelju Božanske Mudrosti

Među raznim školama kršćanske misli, Slobodna katolička Crkva prepoznala je platonsku i neoplatonsku kao najbližima Mudrosnoj tradiciji. U duhu tih škola, Crkva njeguje praktičan pristup religijskim pitanjima:  mogu li te ideje, to učenje, izdržati preispitivanje u svjetlu napretka znanja? Objašnjavaju li ta učenja život uvjerljivo i dosljedno u svoj njegovoj složenosti? Povrh toga, vode li ta učenja do čovjekova duhovnog buđenja i nadvladavanja samoga sebe?

Ako je odgovor na ta pitanja pozitivan, kažemo da su takva učenja po svojoj prirodi teozofska. Teozofija (grčki za “božanska mudrost”) razlikuje se od teologije po naglasku koji stavlja na osobno traganje pojedinca za duhovnim razumijevanjem na temelju osobnoga iskustva (gnosis ili sofia), za razliku od dogmatskog nametanja određenog tumačenja Pisma, koje je često ograničeno trenutnim shvaćanjem svijeta. Iako određena viša učenja moraju ostati u domeni objave, jer su izvan našeg dosega i sposobnosti shvaćanja, postoje i takva koja mogu provjeriti i čak razvijati oni koji su u sebi probudili neophodan duhovni vid.

Čovjek, koji je u svojoj biti božanski, može u konačnici spoznati božanstvo u čijem životu ima udjela, a razvijajući postupno, tijekom brojnih života na zemlji, latentne božanske sposobnosti u sebi, može steći više znanje o svemiru, koji je i sam izraz božanskoga života. Ovaj pristup ima mnogo toga zajedničkog s drevnom brahma-vidyom hinduističkih Upanišada, ili dhyanom (kineskog Chan, odn. japanskog Zen)  budizma. Njegovo opravdanje nalazimo u Svetom pismu. Izraz “teozofija” uvijek iznova se pojavljuju u religijskoj misli Istoka i Zapada i ne odnosi se samo na misticizam, već i na eklektičnu filozofiju koju nalazimo u svim religijama.

Odlomci iz: ”Slobodna katolička Crkva, izjava i sažetak doktrine”.

Sedam sakramenata

Kao pomoć u nošenju sa životnim teškoćama i nedaćama, Krist nam je u Svojoj ljubavi i mudrosti predao sakramente. Ranije spomenuto istraživanje pokazalo je da je riječ o dragocjenim darovima milosti koje nam je On dao, od neprocjenjivog značaja za duhovne tragatelje. Sakramenti snažno utječu na unutrašnji razvoj pojedinca.

• Sakrament krštenja podvrgava nas čišćenju, i posebno je učinkovit kod djece. Kršteniku se priziva anđeo čuvar, a viša energetska središta pomazuju se svetim uljem, što potiče razvoj dobrih osobina. Krštenjem postajemo sakramentalnim članovima Crkve.
• U sakramentu potvrde nudimo sebe “u Kristovoj službi”. Snaga Duha Svetoga izlijeva se na nas i stvara se čvršća veza osobnosti i višega jastva.
• Sakrament pričesti: Krist nam je dao sakrament pomoću kojega možemo otvoriti izravan kanal do Njega. Izgovaranjem dvaju moćnih izraza, “ovo je Moje Tijelo” i “ovo je Moja Krv” (Moja “Životna esencija”), Kristova energija počinje strujati kruhom i vinom, koji se time pretvaraju u posude za Njegovo duhovno Tijelo i Krv; drugim riječima, za njegovu nadublju esenciju. Aramejska riječ “dama”, koja je u Mateju 26:26-27 prevedena kao krv, također znači sok, vino i esenciju.

Ostali sakramenti su:

• Ispovijed
• Ženidba
• Sveti red
• Bolesničko pomazanje

Jedan je od ciljeva Slobodne katoličke Crkve očuvati i udjeljivati sakramente u novome dobu, čije su ključne riječi zajedništvo i suradnja. Na taj način će se vječno živi Krist vratiti na zemlju, reorganizirati Svoju Crkvu i svijetu dati nov snažan poticaj. Cilj Crkve je odaslati svjetlo svijetu i biti protuteža silama tame koje ometaju razvoj. Kada sudjelujete na službama, Vaše plemenite i predane misli i osjećaji koriste se za izgradnju velike moći koja služi za blagoslov sviju. Tada ste istinski suradnik u Kristovoj službi.

Majčinski božanski aspekt

Slobodna katolička Crkva u okviru Božjeg očinstva spoznaje i majčinski aspekt (Post 1:27), koji rađa i hrani sav stvoreni život. Taj aspekt predstavlja Sveta Gospa Marija, naša nebeska Majka, čija nježna briga posebno za žene i djecu, ali i sve koji pate, upotpunjuje božansku službu našega Gospoda Isusa Krista. Zato je Crkva ustanovila Red naše Gospe, s njegovim različitim stupnjevima, koji okuplja žene koje žele služiti djelu Svete Gospe Marije. Taj majčinski aspekt izražava se na zemlji kao svijest o svetosti života, a osobito u požrtvovnosti i ljubavi ljudskih majki, koji zaslužuju naše najdublje štovanje.

Jedinstvo sa svim religijama

Slobodna katolička Crkva prepoznaje određena učenja i mistična iskustva koja su zajednička svim religijama, i koja nitko ne može proglasiti isključivo svojim vlasništvom. Iako je Crkva dio kršćanskoga kruga i smatra se prepoznatljivo kršćanskom, ipak vjeruje da su i druge religije nadahnute Bogom i da sve potječu iz zajedničkoga izvora, iako, možda, naglasak stavljaju na različite aspekte učenja ili su čak privremeno izgubile njegovu cjelovitost. To učenje ima inherentnu vrijednosti. Ono je temelj istinske katoličke vjere, koja je katolička time što izražava univerzalna načela prirode.

Sv. Augustin piše:

”To što se danas naziva religijom kršćanstva postojalo je još među drevnim narodima, i nikada nije ni prestajalo postojati od samog početka ljudske rase, sve do vremena kada je Krist osobno došao i kada su ljudi počeli nazivati kršćanstvom istinsku religiju koja je i ranije postojala.”

Odlomci iz  ”Slobodna katolička Crkva, Izjava i sažetak doktrine”.

Što Slobodna katolička Crkva pruža?

Crkva udijeljuje sedam sakramenata: krštenje, potvrdu, svetu pričest, brak, ispovijed, sveti red i bolesničko pomazanje. Misa je najvažniji oblik službe u ovoj Crkvi, a oltar je uvijek otvoren za sve, bez obzira na vjersku pripadnost. Misa omogućuje primanje i širenje svjetla i energije u svijet, dok sakrament pričesti izgrađuje Vaše vlastito energetsko tijelo i jača Vašu povezanost s duhovnom dimenzijom.

• Služba ozdravljivanja jača Vaše unutarnje jastvo, i time i Vaše materijalno tijelo. Pročišćuje Vaše emotivne i mentalne aspekte, odnosno, Vaše osjećaje i misli.
• Blagoslov sa Presvetim upućuje svijetu moćan blagoslov i djeluje kao neka vrsta glazbene meditacije.
• Blagoslov nakita i raznih predmeta i doma.

Zajedno stupamo u dodir s božanskim i gradimo božanski hram, te surađujemo s unutarnjim svjetovima u širenju svjetla i energije diljem svijeta.

Najvažnija je zadaća Slobodne katoličke Crkve pažljivo čuvati i udjeljivati sakramentalnu moć iz prošlosti u sadašnjosti. Također, nadahnuti spoznaju svakoga pojedinca da Krista nalazimo u sebi, Krista-u-nama. Naš put inicijacijski je put. Kristov primjer može poslužiti kao vodič i simbol, ali, u stvarnosti, put inicijacije počinje i uvijek se odvija u našemu unutarnjem jastvu. Nijedna crkva niti religija na to ne polaže monopol.

Vjerovanje Slobodne katoličke Crkve *

”Vjerujemo da je Bog Ljubav i Snaga, Istina i Svjetlo,

Da savršena pravednost vlada svijetom;

Da će se svi Njegovi sinovi naći jednom

Do nogu Njegovih kakogod daleko zabludjeli.

Održavamo Očinstvo Božje i Bratstvo ljudi;

Znamo da Njemu najbolje služimo onda,

Kada najbolje služimo našoj braći.

Tako će Njegov blagoslov počivati nad nama

I mir na uvijek. Amen”

*Crkva uz ovo Vjerovanje koristi i Nicejsko vjerovanje.

Sažetak doktrine

1. Slobodna katolička Crkva naučava postojanje Boga, beskrajnog, vječnog, transcedentnog i imanentnog. On je jedina bit iz koje potječu svi oblici postojanja. “U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17:28, KS).

2. Bog se očituje u Svojemu svemiru kao Trojstvo, koje se u kršćanskoj religiji naziva Otac, Sin i Duh Sveti, tri Osobe u jednome Bogu, ravnopravne i vječne; Otac je uzrok svega, Sin Riječ koja tijelom postade i nastani se među nama, a Duh Sveti životvorac, nadahnitelj i posvetitelj.

3. Čovjek se sastoji od duha, duše i tijela. Čovječji duh, stvoren na sliku Božju, po svojoj je biti božanski. Time on ne može prestati postojati; vječan je, i njegova su budućnost slava i veličanstvo bez kraja.

4. Krist živi vječno kao moćna duhovna prisutnost u svijetu, vodeći i održavajući Svoj narod. Božanstvo koje se u Njemu očituje postupno se razotkriva u svima nama, “dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove” (Ef 4:13, KS).

5. Svijet je pozornica odigravanja uređenog plana, prema kojemu čovječji duh, izražavajući se u različitim životnim situacijama i iskustvima, neprestano razvija svoje moći. Duhovni razvoj odvija se pod nepovredivim zakonom uzroka i posljedice.  “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal. 6:7, KS) Čovjekova djela u svakoj tjelesnoj inkarnaciji u velikoj mjeri određuju njegova iskustva nakon smrti u prijelaznome svijetu (ili svijetu čišćenja) i nebeskome svijetu, i imaju velik utjecaj na okolnosti njegova idućega rođenja. Čovjek je karika u nepreglednom lancu života koji se proteže od najvišeg do najnižeg. Kako pomažemo onima ispod sebe, tako nam pomažu oni koji su na ljestvici života iznad nas;  na taj način primamo besplatan dar milosti. Postoji savez svetih, pravednika koji su postali savršenima (Heb 12:23), koji pomaže čovječanstvu. Postoji službeništvo anđela koji prenose Božju ljubav i oživljujuću energiju u sve dijelove Njegova evolucijskoga plana.

6. Imamo etičku dužnost prema sebi i drugima. “”Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Mt 22:37-40, JB) Naša je dužnost naučiti opažati božansko svjetlo u sebi i drugima; ono “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Ivan 1:9, KS). Budući da smo svi djeca Božja, svi smo međusobno neraskidivo povezani.

Svi imamo udjela u Njegovu životu. Što šteti jednome, šteti svima. Prema tome, naša je dužnost prema Bogu, u nama kao i u drugima, živjeti u skladu s onim najvišim u sebi, čime omogućujemo unutarnjem Bogu savršenije se očitovati u našim životima; također, prepoznati jedinstvo čovječanstva, što postižemo neprekidnim stremljenjem ka nesebičnosti, ljubavlju, pažnjom i služenjem bližnjima. Služenje čovječanstvu, poštivanje svega života i žrtvovanje nižega višemu zakoni su duhovnoga rasta.

7. Krist je ustanovio sakramente po kojima nam se posreduje unutarnja i duhovna milost kroz vanjski i vidljiv znak. Slobodna katolička Crkva poznaje i udjeljuje sedam tradicionalnih sakramenata, koji su: krštenje, potvrda, sveta euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, ženidba i sveti red. Da bi očuvala njihovu učinkovitost, Crkva s najvećom pažnjom čuva način primjene svojih sakramentalnih obreda. Doktrina sakramenata u dovoljnoj je mjeri izložena u autoriziranoj liturgiji Crkve. Krist, živi poglavar Crkve, koju je On sam osnovao, istinski je udijeljitelj svih sakramenata.

Biskupi će uzeti u obzir samo one kandidate za zaređenje koji se u bitnome slažu s ovom Izjavom i sažetkom doktrine i voljni su primjenjivati i podučavati načela koja su u njoj sadržana.

Odlomci iz ”Slobodna katolička Crkva, Izjava i sažetak doktrine”.

---

Odgovori na najčešće postavljana pitanja o Slobodnoj katoličkoj Crkvi

Izdala: Crkva Sv. Alberta (1989, 1996), Slobodna katolička Crkva, Provincija SAD-a

Slobodna katolička Crkva? Nikad čuo za nju.

Tako je iz razloga što vam nitko nije rekao za nju ili niste čitali o njoj. Nitko ne može učiti bez poduke. Zapravo, deseci tisuća ljudi su čuli za Slobodnu katoličku Crkvu jer su članovi, i još na tisuće ih zna za nas jer su čitali negdje nešto o nama. Naš izdavač, St. Alban’s Press izdaje mnoge knjige, i ubrojeni smo u Oxfordskoj enciklopediji kršćanske Crkve, Novoj katoličkoj enciklopediji, Enciklopediji Britannici i mnogim drugim referentnim radovima. Naša Crkva djeluje u tridesetak zemalja diljem svijeta. U SAD-u, naše župe djeluju od istočne do zapadne obale. Imamo manje članova nego neke druge kršćanske Crkve, a mi, slobodni katolici, nastojimo biti tihi. Tradicionalno, ne preobraćujemo.

Nisu li izrazi „slobodna“ i „katolički“ nespojivi?

Ne, naravno. Izraz „slobodna“ koristimo iz istog razloga iz kojeg se ta riječ koristi u izrazu „slobodne umjetnosti“, u kontekstu onoga što nas čini slobodnim. Izraz „katolički“ označava „sveobuhvatni“. Upotrebljavamo izraz „katolički“ u smislu sveopće Kristove Crkve, te da naznačimo da održavamo izvornu, drevnu formu kršćanske Crkve.

Koje su razlike između vaše i regularne Katoličke Crkve?

Pa, i mi smo „regularna“ Katolička Crkva, ili, točnije, njen dio. Vjerojatno ste gledišta da je Rimokatolička Crkva „regularna“ Katolička Crkva, no činjenica je da postoji tridesetak ogranaka Katoličke Crkve, od kojih je rimokatolički ogranak najveći i ujedno najpoznatiji.

No mnogo je velikih razlika između Slobodne i Rimokatoličke Crkve: mi naučavamo i prakticiramo potpunu slobodu savjesti; nadalje, naglašavamo misticizam. Naravno, postoje mnoge druge razlike, no navedene su najvažnije.

Znači li to da možete vjerovati u bilo što i da vaša Crkva nema nauk?

Nije riječ o tome da ljudi „vjeruju u bilo što“, nego u nastojanju ljudi da razumiju duhovne stvari. Naša Crkva ne želi staviti ljude u licemjeran položaj u kojem se pretvaraju da vjeruju u službene dogme svojih crkava dok privatno vjeruju drugačije. Umjesto toga, želimo pružiti duhovni temelj za one koji traže odgovore.

Nadalje, Slobodna katolička Crkva posjeduje potpuna učenja koja su naslijeđena od drevnih kršćanskih mistika i gnostika. Međutim, nismo dogmatski nastrojeni: ne inzistiramo da naši članovi vjeruju u ta učenja. Imamo izreku: „Istina nije istina za čovjeka, dok je sam ne spozna.“

Primate li naloge od pape?

Ne. Slobodna katolička Crkva nije dio niti je na bilo kakav način u svojstvu s Rimokatoličkom Crkvom ili Vatikanom. Slobodna katolička Crkva ima svoju episkopalnu Sinodu koja bira jednog od svojih članova za predsjedavajućeg nadbiskupa na određeno vrijeme, nakon čega se bira novi predsjedavajući nadbiskup. Svaka država (provincija) ima provincijskog nadbiskupa.

Jesu li razvedene osobe ekskomunicirane?

Ne. Slobodna katolička Crkva nema ekskomunikacijski postupak, niti vjeruje da razvedene osobe trebaju biti ekskomunicirane.

Dozvoljavate li kontracepciju?

Slobodna katolička Crkva vjeruje i provodi potpunu slobodu savjesti. SKC nema službenog stava o kontracepciji.

Što s paklom?

Ova Crkva ne vjeruje u pakao i vječno prokletstvo, niti su to vjerovali izvorni, mistični kršćani, koji su na život gledali kao na „pozornicu uređenog plana“, koncept često znan kao „reinkarnacija“.

Zar reinkarnacija nije neka čudna ideja iz hinduizma?

Nipošto. Koncept reinkarnacije je najraširenije religijsko vjerovanje na svijetu. Zaista, Gallup-ova anketa provedena 1985. godine pokazala je da većina Amerikanaca ili vjeruje u reinkarnaciju ili vjeruju u njenu mogućnost! Nadalje, reinkarnaciju su naučavali rani kršćanski teolozi kao što su Origen, Sv. Klement i čak Sv. Augustin.  Postoje čak reference o reinkarnaciji u Starom i Novom Zavjetu (vidi Reinkarnacija: činjenica ili zabluda?, autora vlč. Geoffreya Hodsona).

Kako izgledaju vaše crkvene službe?

Crkveni obredi su „na narodnom jeziku“. Naše službe, koje su vrlo tradicionalne po formi, jeziku i glazbi i nalikuju službama u Rimokatoličkoj Crkvi prije 2. vatikanskog koncila, daju notu radosti i Božje svete prisutnosti. Turobni vapaji i samoponižavanje ne mogu se čuti u SKC.

Jesu li vaša učenja biblijska?

Definitivno. Sva naša učenja mogu se naći u Starom i Novom Zavjetu, kao i u tzv. apokrifima. Usput rečeno, apokrife je prihvatio i upotrebljavao Isus Krist osobno, kao i apostoli i rani kršćani. Ako vaša Biblija nema apokrife, imate nepotpunu Bibliju. Dodatno, sačuvali smo kao sveto blago usmenu tradiciju koju je Krist prenio apostolima tijekom 40 dana nakon uskrsnuća. Slijedeći drevnu praksu, ova učenja se predaju usmeno („iz usta u uši“) na našim studijskim grupama.

Zašto se vaši svećenici žene?

Nisu svi naši svećenici oženjeni, pitanje klerikalnog celibata je opcionalno u našoj Crkvi. Činjenica je da su apostoli bili oženjeni, stoga je sakrament braka ostavljen kao osobni izbor.

Kako se vaša Crkva uzdržava?

Kao i druge crkve, Slobodna katolička Crkva uzdržava se donacijama vjernika i događanjima na kojima se prikupljaju sredstva. Klerici SKC-a su, kao što je bio i sv. Pavao, „svećenici u radnom odnosu“. To znači da naš kler ne prima plaću ili drugu nagradu za svoju službu; nego, svaka osoba, bio on đakon, svećenik ili biskup, obavlja svjetovne poslove uz svoje klerikalne dužnosti.

Imate li žene svećenice?

Ne. Slijedeći primjer od Isusa osobno, i razumijevajući ezoteričke i mistične principe uključene u ređenje, nemamo žena u svetim redovima. Imamo drevni red đakoneza, i mnogo je žena u SKC koje su đakoneze te koje su aktivno uključene u sveti rad đakoneza. Dodatno, žene u Crkvi mogu naći mnoge putove služeći u SKC, uključivši službu u blagdanskom ili institucionalnom odboru. Prema našem iskustvu, oni koji nam upućuju najviše zamjerki zbog nemogućnosti ređenja žena u svete redove nisu članovi SKC i nemaju namjeru to postati.

---

Slobodnokatolička i Rimokatolička Crkva – sličnosti i razlike

Pripremio: Biskup Lloyd Worley, Provincija SAD-a

Kad osoba prvi put čuje za Slobodnu katoličku Crkvu, prva reakcija često bude u obliku pitanja: „Koje su razlike između Slobodne katoličke i Rimokatoličke Crkve?“ Kako bi se pružile informacije o glavnim razlikama između ta dva katolička tijela, u nastavku slijedi popis. Informacije o Slobodnoj katoličkoj Crkvi su preuzete iz Izjave o načelima i Sažetka doktrine(St. Alban Press, 1980.). Naravno, navedene stavke u nastavku, koje predstavljaju Slobodnu katoličku Crkvu, nisu jedine razlike naspram Rimokatoličke Crkve.

• Potpuna sloboda vjerovanja
• Podučava „univerzalizam”, kojeg su utvrdili Origen i drugi teolozi drevne crkve
• Potiče mistično iskustvo
• Vršenje sakramenata u drevnom obliku, „jezikom naroda” i s tradicionalnim ruhom
• Pričest dostupna svima – svi koji „žele primiti Tijelo i Krv Kristovu“, dobrodošli su
• Reproduktivna prava kontrolira pojedinac
• Razvedene osobe mogu pristupiti pričesti
• Na obredne radnje gleda se kao na „jogu zapada“, koja sudionike vodi svjesnom doživljaju božanskog
• Liturgija je u radosnom tonu zbog veličanja Boga; izrazi samoporicanja i samoomalovažavanja su uklonjeni
• Podučava da je čovjekova duša, kao Božja iskra, božanska.
• Skupna ispovijed i oproštenje dodjeljuju se tijekom obreda, smatra se odgovarajućim i dovoljnim; osobna ispovijed i oproštenje su neobvezni
• Ispitivanje čovjekovih skrivenih unutarnjih sposobnosti je dobrodošlo
• Kler, uključujući đakone, svećenike i biskupe, zadržavaju svoje svjetovne poslove; ne primaju nikakvu naknadu od Crkve za svoju službu
• Posjeduje veliku zalihu ezoterijskog znanja koje se besplatno daje „onima koji imaju uši da čuju“
• Kleru je dopuštena ženidba
• Krovno tijelo Crkve je Episkopalna sinoda koja bira predsjedavajućeg nadbiskupa

Unatoč razlikama, postoje sličnosti između Slobodne i Rimokatoličke Crkve, a to su:

• Posjeduje valjano apostolsko nasljeđe
• Ima važeće sakramente
• Zadržani drevni Sveti redovi biskupa, svećenika i đakona, uključivo sve niže redove
• Vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u Svetoj euharistiji
• Pokazuje veliko poštovanje prema Presvetom Oltarskom Sakramentu
• Ima posebnu pobožnost prema Mariji, uključujući posebne jogijske oblike molitve krunice (u Rimokatoličkoj Crkvi se primjenjuju razne monaške forme krunice)
• Promiče ekumenizam od 1916. godine (u Rimokatoličkoj Crkvi ekumenizam se promiče od 1962. godine)

---

Nova vizija stvarnosti

Napisao: Biskup Richard Taylor (Australska provincija)

Do otprilike 17. stoljeća, „univerzalna mudrost” i slika stvarnosti koju je širila Crkva i koja je povezivala kršćanski svijet temeljila se na Aristotelovim načelima „prirodne filozofije” i njegovim metodama spoznaje temeljne prirode stvarnosti. Aristotel se nije služio eksperimentima. On je promatrao svijet i predlagao objašnjenja prirodnih fenomena. Na primjer, tvrdio je da teški predmeti padaju brže od lakših jer teški predmeti imaju veći „afinitet” prema ležanju na tlu. Demonstracija koja se sastojala od ispuštanja pera mase 30 mg i čekića mase 1,32 kg na površini mjeseca, pri čemu su oba predmeta padala na tlo jednakom brzinom, vrlo je upečatljivo dokazala da ova tvrdnja nije istinita. Ovo je demonstrirao astronaut David Scott tijekom petnaestominutne šetnje Mjesecom u sklopu misije Apollo 1971. godine. Ispravna je, dakle, Galilejeva teorija, temeljena na eksperimentima, da svi predmeti padaju jednakom brzinom, ali ih otpor zraka različito usporava. Galilej je također promatrao mjesec teleskopom i otkrio da nije savršena sfera, što bi morao biti prema Aristotelu i tadašnjem nauku Rimokatoličke Crkve.

Time je započeo temeljni razdor između prihvaćanja svjetonazora velikana poput Aristotela i formiranja teorija na osnovi podataka prikupljenih eksperimentima. Budući da smo svi mi rođeni u tzv. znanstvenom svijetu, mi prihvaćamo znanstveni pristup građenja koncepata „stvarnosti” eksperimentima i dokazima kao nešto samo po sebi razumljivo. Takva „stvarnost” može se označiti materijalističkom jer u znanstvenim teorijama nema mjesta za kakvu nepoznatu moć ili „vitalnu energiju.”

Početkom 20. stoljeća, počinju se javljati nove teorije, poput onih koje su iznijeli P.D. Ouspensky u djelu „Novi model svemira” (1932.), Fritjof Capra u „Tao fizike” (1975.) ili vlč. o. Bede Griffiths u „Nova vizija stvarnosti” (1984.). Te nove ideje vjeruju da je sav svijet međusobno povezan, da je holistička vizija Tao-a temelj kvantne fizike. Učenja istočnog misticizma također nalaze sve više uporišta u zapadnoj psihologiji. Ukratko, novi pogledi ponovno uvode duhovnu dimenziju, izgubljenu tijekom prosvjetiteljskog pokreta u 17. stoljeću, ali sada, ironično, temeljenu na znanosti 21. stoljeća.

„Stvarnost” je da materijalizam, koji zahtijeva fizičko objašnjenje za sva pitanja, nikada neće voditi do ispunjenog života niti trajnog zadovoljstva. Materijalizam ne odgovara na pitanja koja postavljamo u dubini srca o univerzalnoj ljudskoj žudnji za nečim većim. Kako govorimo u našoj liturgiji, „naša su srca uvijek nemirna dok ne nađu u Tebi svoj mir”. Kulture Indije, Dalekog istoka i Azije u cjelini stoljećima su istraživale čovjekovu nutrinu da bi pružile odgovore na dublja pitanja, odgovore koji vode do unutarnjeg zadovoljstva. Nova stvarnost traži da se vratimo unutarnjoj potrazi, i to ne stihijski, nego pod vodstvom učitelja koji su prije nas išli unutarnjim putem, i uz nadahnuće i vodstvo svetih spisa, uključujući Bibliju.

U crkvenoj smo godini upravo prošli Uskrs i Uznesenje Kristovo, nakon kojih slijedi dramatična i transformirajuća Pedesetnica, kada su apostoli, ljudi koji su bili na duhovnome putu, iznenada doživjeli potpunu promjenu svojega svjetonazora. To je bio okidač koji je preplašene, malodušne i izgubljene apostole poslao u svijet kao hrabre, djelotvorne i vjerodostojne duhovne vođe. Krenuli su na put diljem Sredozemlja, govorili s uvjerenjem i dotakli srca tisuća ljudi. Kada bi se takav događaj dogodio danas, to bi dugo bila udarna vijest u svim privatnim i javnim medijima. Ali mi danas, kao pojedinci, moramo tražiti drugu vrstu „provjere”, u duhu Galileja, okrećući se vlastitoj nutrini i istražujući svoja unutarnja čula i uvide u razvoju.

Upravo je završio blagdan Presvetog Trojstva, čime započinje druga polovica crkvene godine, kada u praksi primjenjujemo sve duhovne lekcije koje smo primili od početka Adventa. U Poslanici na Presveto Trojstvo čitali smo o viziji sv. Ivana Božanskog, prisjetili se bogate simbolike koja je jedno od sredstava koja nam koristi na osobnom unutarnjem duhovnom putu. Prema tradiciji, četiri lika iz [Ezekijelove] vizije predstavljaju Mateja, Marka, Luku i Ivana. Sv. Matej je „čovjek”, što znači da trebamo koristiti ljudski razum za shvaćanje puteva koji vode prosvjetljenju i ujedinjenju s Bogom. Sv. Marko je „lav”, što govori da trebamo snagu i hrabrost za ustrajnost na putu i nadvladavanje prepreka. Sv. Luku predstavlja junica ili vol, povezana sa žrtvom, u ovome slučaju žrtve „nižega jastva” da bi „više sebstvo” moglo preuzeti vodstvo – što je naše vlastito „uskrsnuće.” Sv. Ivan je „orao”, vječno zagledan u vječnost pred sobom i nikada ne gubeći iz vida konačni cilj.

Kako sada prolazimo nedjelje po Trojstvu, od kojih svaka nosi duboke uvide sadržane u tjednim „nakanama”, možemo nastojati razviti vlastita duhovna oruđa crpeći dubok unutarnji smisao iz različitih izvora. Taj unutarnji smisao je ono o čemu je Isus govorio kada je rekao:

„A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” (Ivan 4:14, Jeruzalemska Biblija.)

Neka vas Bog blagoslovi.

Objavljeno u časopisu Communion, broj 2019 (2) – kolovoz.

Originalni tekst: https://www.liberalcatholicchurch.org.au/dbpage.php?pg=view&dbase=uploads&id=35238