Propovijed povodom Dušnog dana

Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, katolički je blagdan, koji se obilježava dan nakon Svih svetih, 2. studenoga. Obilježava se i u Engleskoj Anglikanskoj Crkvi, kao i u mnogim evangeličkim crkvama.

Spomendan vjernih mrtvih nastao je inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunyja u Francuskoj, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća, već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan 998., sv. Odilon službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca, blagdan se proširio po Europi. Vatikan je službeno potvrdio ovaj blagdan 1311.

Uz ovaj blagdan, kao i za blagdan Svih svetih, običaj je obilazak groblja i paljenje svijeća za pokojne. Dušni dan započinje dan ranije, 1. studenoga u sumrak, zbog čega je posebno izražena potreba za obilaskom posljednjih počivališta tog dana u večernjim satima.

Na prvi pogled, dojam je da Dušni dan povezujemo sa žalošću za našim preminulim bližnjima, da je današnji dan ispunjen tugom i osjećajem prolaznosti ovozemaljskog života, s osobnim upitom o onome što slijedi nakon ovozemaljske epizode. S ljudske, zemaljske perspektive, to je donekle uistinu tako. Potpuno je normalno da mi, ljudi, s našom ograničenom materijalnom percepcijom stvarnosti, osjećamo gubitak na našim voljenim bližnjima, i često, kako vrijeme prolazi, taj osjećaj gubitka može biti sve veći. No, gledajući iz vrhovne, duhovne perspektive, temeljna odrednica današnje svetkovine je nada i radost.

Na današnji dan se zapitajmo: jesmo li ovakvi kakvi jesmo, sa ovakvim životima kakve vodimo, sa ovakvim odnosima prema drugima i sveukupnom svijetu oko nas, odraz Krista u nama? Bi li sad, u ovom trenutku, u slučaju da nam je došao kraj ovozemaljske epizode, bili spremni, sa mirom u srcu, preći na drugu, višu razinu postojanja? Jesmo li spremni stati pred lice Gospodnje?

Naime, vjera u Gospodina našeg Isusa Krista te predanje Njemu kao našem uzoru i učitelju u potpunosti, je garancija našeg osobnog uskrsnuća. Uzdajući se u njega kao našu vodilju, sudjelujući u sakramentalnom životu Crkve, te stalno nastojanje da živimo po Njegovom nauku, nam daje za pravo nadati se uskrsnuću naše duše, njenom napretku i stalnom rastu, u smjeru koji je za nju najadekvatniji. Gospod Krist nam je preko svoje Crkve ostavio sva potrebna znanja, upute za pravilan život u Bogu i sa Bogom u svakom trenutku, te neizostavne alate u obliku sakramenata, koji nas u svojim vidljivim karakteristikama  krijepe i oporavljaju od svih nedaća koja nas pokušavaju osvojiti svakodnevno. Dana nam je prilika da preko najvećeg od svih sakramenata, svete euharistije, se u potpunosti sjedinjujemo s Kristom, te time stalno oplemenjujemo svoju dušu, te time pripremamo za novo putovanje, na drugoj razini, u drugoj ulozi. Preko svete euharistije nam je dana prilika da se molimo i prikazujemo je za sve one pokojne kojima je pomoć po našem zagovoru potrebna, da se tako, i na onoj, drugoj strani, uspiju vratiti izvoru, Bogu u sebi.

Stoga, na današnji dan, pokušajmo ne tugovati, nego biti sretni za svaku dušu koja je u višem, onozemaljskom životu našla mir u Bogu, bilo našim zagovorom, bilo vlastitim zalaganjem. Također, neka današnji dan bude ispunjen nadom u naše osobno uskrsnuće, podsjećajući se koliko je bitno svaki trenutak ovozemaljskog života provesti, što je god više moguće, s mirom u srcu, uz stalnu Božju pomoć i blagoslov.

Amen.