Propovijed povodom 4. uskrsne nedjelje
U današnjoj poslanici, sv. Pavao apostol kao središnju točku razmatranja stavlja naše osobno uskrsnuće, sjedinjujući ga sa uskrsnućem Kristovim. Što možemo podrazumijevati pod našim osobnim uskrsnućem?
Sakramentom krštenja, bilo nesvjesno kao mala djeca, bilo svjesno kao odrasli ljudi, inicirani smo u svetu Kristovu crkvu, postavši tako njenim dijelom. Kasnije, ulaskom u zreliju životnu dob, a time i postizanjem određene duhovne zrelosti, pristupamo sakramentu svete krizme ili potvrde, kojim primanjem sile Duha Svetog i rukopolaganjem biskupa, odnosno jednog od nasljednika Kristovih apostola, potvrđujemo svoju vjeru i pripadnost Kristu. Samo rijetki osjete dodatni poriv za višim oblikom služenja Kristu u punini, primajući sakramente svetih redova, bilo nižih bilo viših stupnjeva. Bolesni i nemoćni pristupaju sakramentu bolesničkog pomazanja, pripremajući sebe, okrijepljeni pomazanjem posvećenim uljem, za prelazak duše u viši život ili za, ako je to za njihovo najveće dobro, tjelesni oporavak. Svi oni koji osjećaju teret od vlastitih propusta na svojoj duši, pristupaju sakramentu svete ispovijedi, koja predstavlja svojevrsno pomirenje sa samim sobom i prihvaćanjem svoje božanske prirode. Oni koji se odluče za brak, imaju priliku pristupiti sakramentu svetog vjenčanja, u kojem, iako zajednici koju nije ustanovio Krist izravno, primaju blagoslov za svoj novi bračni život od samog Krista. Sve ove sakramente u jedinstvenu cjelinu zaokružuje središnji i najveći sakrament svete euharistije, kojem pristupamo sa svakoj svetoj misi i u kojem se, pristupajući pričesti, svjesno primamo Krista u svoje biće, te time pokazujući svoju pripadnost njemu.
Je li pristupanje sakramentima, redovno prisustvovanje svetoj misi te izjašnjavanjem sebe kršćanima dokaz našeg oosbnog uskrsnuća? Donekle da, no u konačnom smislu nije. Naime, mi, kršćani, dobili smo jedinstveni dar – preko sakramenata, kojim Krist djeluje u našim životima i s kojima se nastojimo stopiti s njim u Jedno, pokazujemo svoju pripadnost Kristu i njegovom putu, svjesno ga prihvaćajući u svoje živote, no taj dar valja znati koristiti pravilno, na hvalu nama i na slavu Kristovu.
Ako malo bolje promotrimo ljudske živote, možemo primijetiti kako često nismo zahvalni na onome što imamo, shvaćajući blagoslove kojim smo okruženi zdravo za gotovo. Nismo dovoljno zahvalni na zdravlju koje imamo, na poslu od kojeg ostvarujemo prihode, na životnom prostoru u kojem živimo, na našoj obitelji i prijateljima koji su tu uvijek za nas. Kao da nismo svjesni da sva ta blaga koja posjedujemo, kojima smo u ovom trenutku blagoslovljeni i koji nam služe kao darovi koji su tu da ih prikladno koristimo, sutra mogu nestati.
Isto tako je i na daru svete euharistije i svim sakramentima kao darovima Kristovog očitovanja u našim zemaljskim životima, te na učenjima koja nam je ostavio: ako ih ne primamo u svoje srce te ne živimo po njima što je više moguće u svakodnevnici, nismo dovršili vlastiti put uskrsnuća, potpunog stapanja sa stupnjem Krista.
Zadovoljava li nas ijedan napola dovršen posao? Naravno da ne. Bi li nas zadovoljilo da ostanemo cijelog života na stupnju formalnih, polovičnih kršćana? Naravno da ne bi. Što nam je onda potrebno da postignemo stupanj Krista u sebi u potpunosti? U svakodnevnici, biti što sličniji Kristu. Imati Krista kao jedinog uzora i učitelja. Ne odstupati nimalo od svojih načela i svega što primamo kao dar od Krista samog. Je li taj put lagan? Naravno da nije, jer smo okruženi svijetom koji je kolebljiv, koji nastoji da mu se prilagođavamo, makar sam po sebi nije prilagodljiv. Stoga, prepustimo se Kristovom vodstvu u potpunosti, budimo Kristovi do kraja, jer ako imamo Krista kao svog jedinog učitelja i uzora, i nastojimo biti što sličniji Njemu, naše uskrsnuće je sigurno.
Amen.
Prisutnost Krista
Propovijed povodom 4. uskrsne nedjelje
U današnjoj kolekti smo čuli: “Krist je uskrsnuo od mrtvih i u beskonačnoj slavi sjaji na svoj puk i svoju crkvu.” Doista, naš nas Gospodin vodi preko svoje Crkve, nadahnjuje, daje nam kruh života, uzdiže nas duhovno, uzdiže naš život. Zato nam je Krist ostavio sebe u svetoj euharistiji na svetoj misi kako bismo mogli primiti punu Kristovu prisutnost, primiti Njegovo vodstvo, ljubav i mir. Krist postaje sve prisutniji u nama, a život je sve bliži Bogu. Živi smo onoliko koliko je Krist prisutan u nama, koliko smo postali kristoliki.
S Božićem dolazi do buđenja u čovjeku. Božić nas uči da u nama treba prevladati duhovnost nad svjetovnošću, da bi se u nama mogao roditi Kristov princip, da bi se moglo roditi nebesko tijelo (tz. Kristovo ili budičko tijelo) koje će uzdići čovjekov život u nebeske visine, u višu svijest gdje vladaju ljubav i mudrost. Zato sv. Ivan u današnjoj poslanici kaže: “Tko ima Sina Božjega, ima život.” Pravi život ima onaj koji može uzdići svoju svijest na tu razinu. Krist je došao da bismo mogli imati puniji, obilniji život, i zato je doista istina kada kažemo: koliko se On manifestira u nama, toliko imamo života u sebi.
Uskrs nas podučava da duhovnim rastom neprestano uskrsavamo u viši, puniji i svjesniji život, i tako postajemo pravi ljudi, da bismo, kada jednom za to dođe vrijeme, postali sinovi Božji.
Eto tako se po Božiću, u hladnoći svijeta, a u toplini srca, u središtu našeg bića, rodila ideja, klica novog života, a sada po Uskrsu, u toplini svijeta, uzašao je i uzdignuo se taj novi život. List je pozelenio, cvijet je zamirisao, sva priroda obukla se u novo ruho za novi životni val, a čovjek je zasvijetlio u novom sjaju u kojem je život sve uzvišeniji, a Bog sve prisutniji.
Amen.