Propovijed povodom 5. korizmene nedjelje

Danas obilježavamo 5. korizmenu nedjelju, koja je posvećena vrlini poniznosti. Današnjom nedjeljom, ulazimo u samu završnicu korizmenog razdoblja, kad smo potaknuti da predanije i potpunije razmatramo sebe i poniremo u svoju nutrinu, suočavajući se s najskrivenijim dijelovima vlastitog bića.

Današnju nedjelju zovemo i gluhom nedjeljom. Tišinom koja simbolizira današnji dan ulazimo neometano u sebe i time vlastito korizmeno razotkrivanje dovodimo na višu razinu.

Ako promotrimo teške, izazovne životne epizode koje svi povremeno prolazimo, primijetit ćemo da kad se takvo određeno razdoblje približava kraju, tako i izazovi postaju kompleksniji, zahtjevniji. Kao da su to svojevrsni „zadnji trzaji“ životnog ispita koji prolazimo. U takvim razdobljima često pomislimo ili osjetimo kako je sve beznadno i izgubljeno, kako smo prepušteni sami sebi. No to zaista nije tako.

Pokrivanjem križeva velom ljubičaste boje, koje nastupa danas pa sve to Uskrsa, možemo steći iluziju odvojenosti od Krista, koji je i sam očigledno imao tu iluziju boraveći u pustinji  i suočavajući se sa sve složenijim kušnjama, no bez obzira na to, iluzija je pobijeđena.   Konačnom pobjedom Kristovim uskrsnućem, shvaćamo da sve ono što je prolazio je imalo smisla, no isto tako mi, živeći svoje osobne korizme, svoja osobna uskrsnuća, pobjeđujemo vlastitu smrt, pobjeđujemo onu stranu sebe koja nas ometa da izrazimo prave sebe, u pravom smislu riječi.

Temeljni uvjet gradnje sebe u ovom smislu, a i u svakom drugom, jest vrlina poniznosti. Ako ne pristupamo suočavanjem sa samim sobom na ponizan način, shvaćajući sebe kao ranjivu, pogrešivu individuu kojoj bi Bog uvijek trebao bit prvi oslonac, onda ne možemo pravilno i potpuno ući u svoju nutrinu, posvetiti se razotkrivanju sebe u potpunosti kako od nas korizma to nalaže, nego ćemo, bez izražene ponizne note, prema sebi i prema drugima bit subjektivni, podsvjesno pokušavajući sebe neprirodno opravdati ili iskriviti prikaz svog karaktera nama u korist, a zapravo, suštinski nikakve koristi od toga nemamo.

Glavni motiv pristupanja sebi ponizno, na iskreni način je rezultat takvog pristupa. Prihvaćajući i živeći vlastitu poniznost, iskrenošću prema sebi i drugima, otkrivamo nove dimenzije sebe, vlastite potencijale, darove koji nas krase i kojim, upotrebljavajući ih, svijet stvaramo sve boljim mjestom.

Razotkrivajući sebe u osobnom boravku u pustinji, suočavajući se sa završnim izazovima, a pritom  pristupajući sebi i drugima ponizno, prepuštajući sebe drugima, te time prihvaćajući vastito uskrsnuće, stvaramo nove verzije sebe s kojima ćemo bit sretniji ispunjeniji, a time i mirniji. Stvaramo, uz Božju pomoć, temelj da budemo jedno s Kristom. Ima li ičeg veličastvenijeg od toga? Ima li onda smisla pokoravati se vlastitom egu da nas temeljen lažne slike o sebi vodi? Naravno da ne.

Svakodnevno, u našim molitvama i meditacijama, zamolimo Gospoda Krista za tako potrebnu snagu da izdržimo završne korizmene izazove. Zamolimo za dar mudrosti da u svakom trenutnu budemo ponizni, a time i da objektivno sagledamo sebe i svoj život.

Neka nas Krist prati na putu poniznosti, a time i na vlastitom uskrsnuću i uzažašću duše, zauvijek.

Amen.