Propovijed povodom Šezdesetnice
Danas obilježavamo Šezdesetnicu, koja je posvećena Duhu Svetom kao Posvetitelju.
Prošle nedjelje, kad smo ušli u pretkorizmeno razdoblje i kad nam je središnja tema razmatranja djelovanje Duha Svetog u obliku dara mudrosti i važnosti primjene istog, danas, druge pretkorizmene nedjelje, razmatramo pojam posvete koju primamo preko Duha Svetog.
Da bi osoba krenula putem samoostvarenja, obnove sebe kao ljudskog bića u potpunom smislu, potrebno je slijediti određene parametre, bez preskakanja potrebnih etapa. Temelj bilo kakvog ozbiljnog duhovnog rada na sebi je spremnost spoznaje sebe kao ljudskog bića, kao Božjeg djeteta te postupaka, kako svojih tako i ljudi oko nas prema nama. Dar mudrosti, dobiven djelovanjem Duha Svetog, je bitna osobina osobne procjene naših postupaka prema sebi i prema drugima, te prepoznavanja pravih, istinskih vrijednosti za nas u odnosu na one koji nam otežavaju naš duhovni napredak.
Nakon što smo spoznali, prihvatili i počeli primjenjivati darovanu mudrost u nama, slijedi proces posvete novom životu koji počinjemo živjeti. Posvećujemo se novom sebi, na razne načine, ovisno o onom u čemu smo najbolji, u područjima u kojima prepoznajemo svoj puni potencijal. Bez obzira u kojem području ljudskog djelovanja prepoznajemo sebe u potpunosti, ako je korištenje istog u službi općeg dobra, odnosno u službi služenja Bogu u nama, naše posvetno djelovanje je prožeto snagom Duha Svetoga.
Poseban vid posvetnog djelovanja je služenje Bogu u izvorno religijskom, duhovnom smislu, bez obzira u kojem obliku to prakticirali. Naša posvećenost, koja je ogleda sudjelovanjem u sakramentalnom životu Crkve, je svjesno primanje Krista u svoj život. Naravno, službe koje vršimo u našoj crkvi te sudjelovanje u sakramentima, prvenstveno svetoj euharistiji, nisu tek puko obredno djelovanje koje je samo sebi svrhom, nego, ako mu se potpuno predano posvetimo, istinski se sjedinjujemo s Kristom u nama, a posljedično, i s Kristom u drugima.
Posvetno djelovanje, koje predano i dobrovoljno vršimo u našoj crkvi, ne utječe samo na naš rast i razvoj, nego i na rast u Bogu svijeta oko nas. Posvećujući se iskreno i istinski sakramentalnom životu i time mijenjajući sebe, preobrazivši se u novu, kvalitetniju i ispunjenu osobu, nenamjerno mijenjamo i preobražavamo živi svijet oko sebe.
Neka nam osobna posveta stalnom rastu u Bogu, a time i služenjem i pomaganjem drugima na tom putu, bude trajna inspiracija i motiv, sukladno Kristu u nama.
Amen.
Šezdesetnica – dvije nedjelje pred korizmu
Danas, na Šezdesetnicu, zazivamo Duha Svetog kao posvetitielja, te ga molimo da posveti i usmjeri naš um i srce prema poštivanju Božjih zapovijedi.
Imperativ našeg života je poštovati Božje zapovijedi i živjeti u skladu s njima, a glavne Božje zapovijedi su vezane uz ljubav: ljubiti Boga, ljubiti bližnjeg.
No, mlada ljudska duša, čija svijest još nije razvijena, nema još razvijenu ni ljubav. Boga se boji, ali Ga ne ljubi, a bližnji su samo najbliži oko njega. Kako se svijest čovjeka uzdiže, tako se i ljubav širi, pa stoga kažemo: voljeti Boga svim srcem znači postići svjesnost Krista. Voljeti Boga svom dušom znači postići svjesnost njegove duše, a voljeti Boga svim umom svojim znači postići Božju svjesnost.
Kad jednom visoko uzdignemo svoju svjesnost, tek tada ćemo vidjeti svu ljepotu i savršenstvo svega što nas okružuje, pa je jedino tada moguće da Boga volimo svim svojim bićem.
Osim zapovijedi, Bog nam je dao i slobodnu volju. Idući putem slobodne volje, dok je ljubav još bila mala, a srce prepuno želja i požuda, čovjek je odlutao s puta pravednosti. Poštujući slobodnu volju, Bog je dozvolio da uđemo u tamu, no ta tama – ma kako tamna bila – nestat će kad u čovjeku proklija nebesko sjeme, kad se u čovjeku rodi ljubav, kada čovjek u drugom čovjeku prepozna svojeg bližnjeg. Zato danas zazivamo i molimo Duha Svetog da vidimo u toj tami ono što naše zemaljske oči još ne mogu vidjeti, i da dopremo do Božanskih visina gdje naš zemaljski um ne može doprijeti, kako bismo prihvatili i razumjeli zakone Božje umom i srcem.