Propovijed povodom 5. nedjelje po Bogojavljenju

Odrednica ljudskih života na zemaljskoj ravni je bilo koji vid aktivnosti koje na svakodnevnoj razini provodimo. Od najranije dobi, prvenstveno od školske, naše aktivnosti su usredotočene na školske, a kasnije, ako studiramo, na studentske obaveze. Kasnije, ulaskom na tržište rada, angažirani smo poslovno. Također, kao ljudska bića, sa svom svojom kompleksnošću, na individualnoj razini nas krase razni interesi, sposobnosti, afiniteti i talenti, koji nas određuju u raznim izvansposlovnim i izvannastavnim aktivnostima, bez obzira o kakvom se tipu istih radilo.

Shodno tome, mi, klerici i vjernici naše crkve, smo na određeni način posvećeni služenju Kristu u njegovoj sveopćoj Crkvi, a u našem slučaju, u našoj, možda brojčano maloj, ali duhovnoj velikoj Crkvi. U tom svom služenju, nastojimo biti u službi Krista što je kvalitetnije moguće, dajući sve od sebe da naša mala crkvena zajednica funkcionira na radost sviju koji u njoj nalaze svoj duhovni mir i ispunjenje. No, postavlja se pitanje:  što se sve podrazumijeva pod služenjem Kristu?

Na prvu, pomislili bismo da se to isključivo odnosi na crkvenu službu, sa svime što ta služba podrazumijeva. Naravno, to je uistinu tako, jer bez aktivne Crkve nema ni davanja sakramenata, a time ni donošenja Krista drugima. No, kad malo bolje razmislimo, služenje Kristu podrazumijeva svaku našu djelatnost, koju obavljamo, bez obizira o kojoj se radilo.

Kršćanin je dužan, uz nasljedovanje Krista u sakramentalnom smislu, sebe davati i u svakom drugom, a da pritom bude što kristolikiji. Bilo da je to u ulozi učenika u školi, studenta na fakultetu, radno aktivne osobe na radnom mjestu, bilo u aktivnostima u raznim hobijima i interesima, pa bilo to i u najobičnijim druženjima s drugima. U svim tim situacijama, naša obveza, kao Kristovih učenika, je svojim životnim primjerom prenositi Krista drugima, neprestano i što autentičnije.

Naša kristolikost, naša autentičnost ne mora biti objavljena drugima na način da, kao neki nepoznati ulični propovjednici, propovijedamo evanđelje nepoznatim ljudima, pritom stvarajući kod mnogih određeni kontraefekt. Baš naprotiv: takve metode vjerske nametljivosti nisu potrebne, niti su poželjne. Bitno je samo da smo, u svemu što činimo, što autentičniji, što stvarniji, što pouzdaniji, te da u svakom vidu naših aktivnosti, bez obzira o kakvima se radilo, se ponašamo i postupamo po uzoru na Kristov nauk, pritom ne namećući ikome išta. Naš primjer, naš pristup životu i svemu što činimo može biti dovoljan uzor drugima, te time, radeći na svojoj autentičnosti, nesvjesno dajemo Krista drugima. Nenametljivo, neopaženo, ali učinkovito.

Svaka naša akcija uzrokuje i reakciju. Ako svoje živote, po uzoru na Krista, živimo što autentičnije, time će nam se vratiti rezultati naših djela, na način kakav je najbolji za nas, i za svijet oko nas. No, ako u našoj djelatnosti nismo autentični, ako naše aktivnosti obavljamo iz krivih ili neiskrenih pobuda, onda rezultati naših djela neće biti nama prirodni, niti ćemo imati adekvatne plodove naših djela.

Stoga, ne budimo kao sluga iz današnjeg evanđelja, koji je i to malo što je dobio, radi vlastitog straha i nesigurnosti, zatomio, nego nastojmo sve naše potencijale koristiti i davati drugima, uz Božji blagoslov.

Amen.